Jedna pametna osoba prije neki dan spomenu fenomen komunikacije među ljudima, tačnije između muškarca i žene koji sačinjavaju jedan par. Kažem fenomen jer je to skoro pa postao fenomen.
Imate li šta pričati sa svojim životnim, bračnim ili kako god već saputnikom? Koliko vremena dnevno, sedmično, mjesečno provedete pričajući? Ne samo pričajući nego i slušajući.
Fenomen koji postaje sve rjeđi. Ljudi se zatvaraju u sebe i okreću nekim čudnim vidovima komunikacije (sms, internet, telefon). Čudnim zbog toga što je izgleda svima lakše reći bilo šta kad ne gledaju u oči osobu kojoj se obraćaju. Oči – ono ogledalo duše koje ništa ne sakriva i često govori više. Nekad i mnogo više nego što treba.
O čemu pričate? Jesu li vam razgovori svedeni na dnevno – političke razgovore tipa «ko je koga prevario», «ko s kim i gdje» i «šta je trebalo uraditi i šta je urađeno»? Ako jesu onda ne mislim na takve razgovore. Koliko pričate o sebi i o partneru? Znate li koje su njegove želje i njegovi snovi? Znate li da li vam snovi putuju u istom pravcu? Koliko se dobro poznajete?
“Veliki umovi raspravljaju o idejama. Srednji umovi raspravljaju o događajima. Sitni umovi raspravljaju o ljudima.” – Eleanor Roosevelt
Ja sam jako često u životu slušala onu izreku po kojoj se suprotnosti privlače. I jedan dobar dio života sam onako naivno i mislila da je to stvarno istina. Međutim, kad sabereš finu cifru u rodnom listu nekako ti počnu na živce ići teme koje te ne zanimaju. Mislim, mogu ja s vremena na vrijeme i slušati priče o uzgoju biljaka i kuhanju i još kojekakvim meni stranim oblastima. Ipak, kad poželim da pričam sa nekim a da mi bude fino onda tražim nekog ko voli bar slične stvari kao i ja.
Na primjer, strašno mi odgovara što moj dragi voli filmove i što voli pričati o njima. Da sve ne bi bilo savršeno mi volimo sasvim različite žanrove. I pored toga puno nam je lakše naći temu za razgovor koji zna trajati hmmm, prilično. Ne mogu ni zamisliti kako bi se sve odvijalo da on recimo voli film i muziku a ja kozmetiku i kuhanje. Mislim, mogli bi mi izdržati skupa dugo. Ali – koliko bi to bilo ugodno i koliko bi oboje uživali? Iskreno, ne vjerujem mnogo.
Činjenica, dobra stvar u svemu je što mnogi ljudi ni sami sebi ne priznaju da u njihovim životima nešto ne štima. Uljuljkani su u svoje maske koje vrlo istrenirano nose i ne primjećuju da bi im moglo biti bolje da su samo nekad ranije obratili pažnju na suštinu a ne na formu. Nije ih ni teško prepoznati – to su oni kod kojih osmjeh na licu viđate samo kad se slikaju i kad se desi nešto što stvarno odstupa od svakodnevnice. To su oni što vedrinu i veselo lice izjednačavaju sa ludilom i ne shvataju da ima ljudi koji uživaju u životu.
Uživaju? Možda samo pored sebe imaju nekog kome i ne trebaju puno pričati. Nekog ko ih razumije, nekog kome mogu otvoriti i istresti dušu onako kao kad tražiš dugme pa kutiju dugmadi istreseš ne misleći kako će ih biti teško pokupiti.
Da, vjerovatno imaju nekog ko će im pomoći da pokupe dugmad.
— 
— 
