Autor: Hana Kazazović

Tekst o tome kako sam provela vikend na mini turneji po BiH prilikom koje sam obišla Bijambare, Olovo i Vareš, a sve  to zahvaljujući ekupon.ba koji mi je poklonio 2 kupona za dvodnevni aranžman u restoranu Panorama za dvije osobe u Olovu.

Iskreno, nisam do sada kupovala ništa u grupnoj kupovini samo iz razloga što uglavnom za Zenicu nema nekih meni interesantnih ponuda. Nažalost, jer sistem grupne kupovine zaista često nudi zanimljive ponude i velike popuste. Uglavnom, početkom maja se pojavila ponuda za dvodnevni aranžman u Olovu koja mi je privukla pažnju.

Nisam nikad bila u Olovu. I pomislih kako bi bilo zanimljivo otići tamo gdje zaista malo ko ide kao turista.

Sama sam kontaktirala ljude iz ekupon.ba i pitala ih da mi daju 2 kupona za ovu ponudu, da odem i napišem reportažu o posjeti. I njima se dopala ta ideja pa smo lako dogovorili saradnju i kuponi su brzo bili u mom posjedu. A onda je samo trebalo dočekati sunčano vrijeme da bi se posjeta i realizovala. Jer, kada kupite kupone imate na raspolaganju određeno vrijeme da ih iskoristite. Ja sam imala vrijeme između 17.3. i 17.5.

Početak mini turneje od 249 km i prva stanica – Bijambare

Odabrali smo sad ovaj vikend i odlučili krenuti oko 11 sati. Ja sam dan ranije rezervisala u restoranu Panorama sobe (što je inače obaveza jer ne znate da li ima slobodnog mjesta), pa mi je rečeno da se možemo prijaviti od 14 sati. Na put smo krenuli muž i ja sa mojim mamom i tatom.

Ja sam naravno proguglala šta to sve mogu vidjeti u Olovu, kako se dolazi do tamo i sl, pa smo odabrali put preko Semizovca. Vidjeh da ćemo proći pored Etno Begovog sela pa smo dogovorili da tu svratimo i vidimo kako sve izgleda. U vožnji sam pratila Google Maps i uz njih cestu, pa ugledah i table sa natpisom Bijambare.

Iskreno, nisam puno znala o njima šta su osim da ima pećina koju ljudi obilaze. Međutim, dok sam pratila putokaze i kako skrenuti za etno selo, ono nam je nekako promaklo sa lijeve strane – promašili smo skretanje.

To je inače velika boljka BiH turizma, odnosno čitave BiH. Veoma loše su obilježena skretanja i putevi, odvajanja i sl. Ako bilo kuda prolazite prvi put velika je šansa da ćete promašiti to što tražite.

Tako smo mi diskutujući o tome hoćemo li se okrenuti i vratiti ugledali skretanje za Bijambare i u momentu odlučili – ništa etno selo, idemo ovdje!

Bijambare

Ulaz u zaštićenu zonu Bijambara se plaća. 2 KM za odrasle, 1 KM za penzionere. Za djecu ne znam, moguće da je i za njih jeftinije. Pitali smo na ulazu koliko ima do pećina pa nam je čiko rekao 2 km. Sitnica, pa odlučismo ići pješke. Druga varijanta je sačekati vozić ili iznajmiti bicikl.

Bijambare2

Prelijepa priroda i čist zrak su nešto u čemu smo zaista uživali. Mislim, napominjem da smo iz Zenice pa je nama svaki atom kisika dragocjen ;)

Međutim, od posjete pećini nije bilo ništa jer nismo pročitali sve što piše na ulazu. Da smo čitali saznali bismo da se u pećinu ulazi vikendom u 2 termina – u 11 i 13 sati. Nama je bilo dugo čekati termin od 13 pa smo se odlučili vratiti. Inače, posjeta pećini se plaća 3 KM po osobi i čini mi se da su grupe od 5 do 30 osoba.

Uglavnom, ako krenete raspitajte se kad se može ući ako je radni dan (vikend je kako rekoh od 11 i 13). Nažalost pećinu nismo vidjeli, ali svejedno i bez nje ovu posjetu smatram veoma zanimljivom jer je priroda zaista prelijepa.

Bijambare3

Bilo bi puno lakše da same Bijambare imaju svoju vlastitu web stranicu i da se na njoj može saznati sve što vas zanima o njima. Nažalost, još uvijek je nema pa se morate snalaziti guglajući i čitajući tekstove koje je neko pisao o njima. Šteta, jer kako nam ljudi tamo rekoše, pećina je fenomenalna. A sve ostalo je idealno za jedno dobro čišćenje mozga. A eto, ja lično nisam skoro imala pojma o svemu tome.

Bijambare4

Olovo i restoran Panorama

Od samih Bijambara do Olova nema puno. I što je još važnije Panoramu ne možete promašiti. Na 4 km od nje imate pano koji vas obavještava o njoj, pa opet na 1,5 km. I to su panoi solidne veličine koje ćete sigurno vidjeti. Zašto ovo naglašavam? Zato što se na ovom primjeru veoma dobro vidi razlika između dobrog i lošeg obilježavanja – da je Etno Begovo selo imalo takve panoe mi bismo sigurno svratili i do njega. A ni Bijambarama ne bi bilo viška da imaju neki uočljiviji putokaz.

panorama

Uglavnom, Panorama sa razlogom nosi ovo ime. Iz bašte koja je prilično velika vam se pruža pogled na Olovo.

panorama pogled

Nažalost nisam slikala sobe ali vam mogu reći da su savršeno čiste i uredne. Imaju čak i TV. Hrana u restoranu je sasvim solidna. Ispred je veliki parking i koliko sam vidjela vrlo često svraćaju putnici da se odmore i okrijepe. U ovakvim objektima i ne očekujete neki luksuz ali je prijatno kad ono što dobijete premaši očekivanja.

Ono što zaslužuje posebnu ocjenu jeste usluga. Konobari i gazda su zaista više nego ljubazni i susretljivi. Moram napomenuti da oni nisu imali pojma da sam bloger i da ću pisati o svemu, pa da su se zbog toga kao nešto trudili. Dobili smo i više nego što je bilo uračunato u kupone, častili su nas kafama, dobili smo dodatne palačinke sa čokoladom, tako da smo baš prezadovoljni uslugom i smještajem.

A šta obići i vidjeti u Olovu?

Zaista, Olovo je veoma mali grad. Rekoše nam da ima nekih 3.000 stanovnika, te da je stanje u Olovu danas drastično bolje nego prije na primjer 3 godine. Međutim, čak i to bolje nije nikako dobro. Prošli smo kroz Olovo 2-3 puta i za to nam nije trebalo puno vremena. I za svo to vrijeme nismo sreli više od 5 ljudi. Olovo je prazno, pusto. Nema kafića, prodavnica. Tačnije, vidjeli smo 2 kafića ali nije bilo nikog u njima. Mene uhvatila neka tuga, prosto nisam znala šta da kažem.

U Olovu ima banja Aquaterm. Znam čak neke ljude iz Zenice koji su je posjećivali i bili jako zadovoljni. Sama banja se nalazi u centru, ne možete je promašiti nikako. Mi smo pored nje sreli 2 starije tete i pričali sa njima. Mještanke su i one su nas uputile kako da dođemo u gornje Olovo da obiđemo crkvu.

Do crkve smo se morali popeti autom, prilično uskom cestom. Ja sam čitavo vrijeme razmišljala o tome kako li je zimi živjeti tu i spuštati se kad padne snijeg. Ali isplatilo se jer je crkva prelijepa, a pogled koji se pruža sa tog mjesta fantastičan.

crkva u Olovu

Puno sam kasnije čitala o ovoj crkvi i ono što sam zapamtila jeste da je napravljena na mjestu na kojem je bila stara crkva koja je napravljena u 14. stoljeću. Izdržala je sve do 17. vijeka kada je zapaljena i uništena skupa sa samostanom.

Hana ispred crkve

Citat: Nakon velikog hodočašća od oko 5.000 vjernika god. 1866, sljedeće je godine podignuta drvena crkva. Ona se, međutim, 1913. srušila. God. 1923. pokrenuta je akcija za podizanje Gospina Svetišta. Izrada plana povjerena je arhitektu Karlu Pařiku (Paržiku). Radovima se pristupilo tek nakon nekoliko godina. U prvoj fazi 1930-32. god. crkva je izidana do krova i takva je ostala do 1936, kada je pokrivena. God. 1938. postavljen je kameni oltar s tabernakulom, izrađen po nacrtu K. Pařika. Portal je obložen bračkim mramorom 1961. god., što se najbolje ne uklapa u vanjski izgled crkve gdje dominira grubo tesani kamen. Osim što je tu odstupljeno od projekta, to je također učinjeno i kod izvedbe kora, a umjesto predviđene kupole izgrađen je drveni kružni svod. God. 1963-65. sanirani su temelji crkve.

Uglavnom, više o tome ima na Olovo – Svetište Majke Božje

Hana - pogled na Olovo

Takođe je u Olovu umro i fra matija Divković pa tu ima i ploča u njegovu čast, a moguće da je čak tu sahranjen. Priznajem, ni uz Google nisam uspjela naći tačno da li je ili ne ovdje sahranjen.

fra Matija Divkovic

Osim crkve malo smo se provozali i do Olovskih Luka u kojima je smještena Alma Ras, trenutno najpoznatije preduzeće u Olovu. Bili smo i u njihovom outletu, tu je i market koji radi čitav dan i čini mi se da su Olovske Luke taj neki razvijeni, odnosno privredni dio Olova. Činjenica, one nisu u kotlini nego imaju dosta mjesta za širenje tako da je veća vjerovatnoća da će se Olovo razvijati više na ovu stranu.

Uglavnom, to je bilo sve što se tiče Olova. Prespavali smo i odlučili krenuti nazad preko Vareša, da obiđemo i taj gradić koji, kao i Olovo nekim čudom pripada Zeničko Dobojskom kantonu.

Vareš i Vareš Majdan

Do Vareša smo na preporuku konobara Panorame krenuli preko Nišićke visoravni i planine Zvijezda. Postoji i put iz Olova uz Krivaju prema Zavidovićima ali nam je rekao da je lošiji i da ima dio makadama. Nakon prolaska ovim putem preko Zvijezde samo sam se pitala kako li izgleda to lošije ako je ovo bolje.

planina Zvijezda

Na Zvijezdi je još uvijek snijeg a cesta takva da je bolje ako ne sretnete nijedno auto iz suprotnog pravca. Svakako preporučujem veoma opreznu i sporu vožnju, kako zbog širine ceste, tako i zbog velike količine ostataka soli (pijeska) na cesti koji mogu biti opasni ukoliko kočite po njima. Ali je priroda prelijepa. I uopšte, sav ovaj put smo se samo čudili nepreglednim šumama kojima smo bili okruženi i koje nisu ni blizu posječene. Možda dijelom i zbog toga što smo na mnogo mjesta vidjeli natpis “Pazi mine” :(

U Vareš sa Zvijezde dolazite kroz veoma strašan tunel. Nažalost, nekad je možda i postojao znak kojeg trenutno nema pa u tunel ulazite iznenada i potpuno nepripremljeni. Nema nikakve rasvjete, nema čak ni onih mačjih očiju i ja sam bila ubijeđena da to u stvari nije tunel nego neka rupa u koju smo slučajno ušli. Užas i strahota. Tata kaže da mu je ovo jedna od 2 najgore situacije u životu do sada, toliko je strašno izgledalo. Kad smo vozeći nekih 5 km/h ugledali svjetlo sa druge strane svima nam je pao kamen sa srca.

A onda Vareš.

Vareš je simpatičan mali gradić koji je prije rata imao više zaposlenih ljudi nego što je u njemu živjelo stanovnika. Danas je situacija znatno drugačija. Ali o tome malo kasnije.

Obišli smo crkvu i napravili jednu grešku zbog koje i danas žalim. Naime, u Varešu je najstarija katolička crkva u BiH koju nismo vidjeli, nismo znali gdje je a bili smo dovoljno smotani da ne pitamo nikog. Mi smo vidjeli ovu novu, prošetali malo a onda se spustili do Vareš Majdana. E, to je tuga. Sve izgleda kao kulisa – nema ljudi skoro nikako, sve je nekako razrušeno i napušteno. Nije ni čudo što nas je jedan bračni par pitao jesmo li filmadžije jer kažu da tu i dolaze samo da snimaju filmove. Baš, baš tuga. Druga teta nam je rekla da je sve u raspadu i da svako normalan ide odatle.

Zaključak

Šta reći nakon svega? Hvala ekupon.ba koji mi je omogućio da upoznam malo bolje svoj zavičaj i da vidim šta je još Bosna i Hercegovina. Jer, živeći u Zenici, koja čak ni sama nije neki grad i ima milion problema, čovjek izgubi osjećaj i pomisli kako nam možda i nije tako loše. A onda odeš nekih 100 km dalje i vidiš da vrijeme stoji. Pored ceste vidiš isključivo porušene kuće, scene koje sam mislila da su daleko iza nas jer na ovim glavnim prometnicama više toga nema u tolikoj mjeri. I vidiš i čuješ prazninu. Stojiš u mjestu koje bi trebalo da vrvi ljudima i nema nikog. Gledaš u prazne poslovne prostore, razrušene fabrike i pitaš se da li je rat završen prošle godine ili prije čitavih 17.

I što je najgore od svega – pokušaš zamisliti rješenje, kako to sve popraviti.

I ne možeš.


 — —