Današnje okupljanje malog broja nezadovoljnih građana na protestnom skupu me tjera na razmišljanje. Je li nama stvarno loše? Ako nam jeste loše možda se trebamo zapitati – jesmo li zaslužili bolje?

Sjećate li se Tasima Kučevića? Nema ni 20 dana kako smo svi brujali i zgroženi pričali o tome kako je Tasim ispred suda BiH išamarao nedužnu ženu. Pričalo se o tome, pravile se TV emisije, raspravljalo u kafani i – ništa. Naravno da se neće desiti ništa. Još malo pa se niko neće sjećati Tasima osim žene koja je dobila šamar i par novinara, između ostalog i novinarka Vildana koja je jedina branila gospođu.

Sjećate li se Denisa Mrnjavca? Da vam pomognem, to je onaj dječak kojeg su tri vršnjaka ubili u tramvaju. Naravno da ste zaboravili, ima više od godinu dana da se to desilo. Za deset godina kad njegov ubica izađe na ulicu niko se neće sjećati tog događaja, taman da mu omogući da normalno nastavi život i možda ubije još nekog. Naravno, Denisa pamti njegova majka i ljudi koji su mu bliski.

Sjećate li se Hasana Bilala? Ne? Da vam pomognem, to je taksista iz Zenice koji je ubijen krajem novembra 2007. godine. Naravno, opet od strane dvojice maloljetnika koji su dobili nekih deset godina (ako i toliko) i koji će u punoj snazi nakon odsluženja kazne nastaviti život.

Jeste li nekad bili opljačkani? Možda su vam obili stan, auto ili ukrali mobitel na ulici? Jeste li se osjećali bespomoćno ili ste bili radosni? Ja sam, na primjer, drhtala kad sam na Sudu davala izjavu kao oštećena (pokradena) gledajući u čovjeka koji mi je obio radnju. Bilo mi nezgodno jer sam prvi put na Sudu a on se osjećao kao kod kuće. Još je pregovarao sa sutkinjom i advokatima kako da mu se više slučajeva spoji u jedan da ne mora stalno dolaziti. Od tog dana sam ga u crnoj hronici vidjela još nekoliko puta a nije dobio presudu ni za onaj moj slučaj.

Jeste li ikad imali osjećaj da vas neko gori od vas pravi budalom? Da vam izmišlja kojekakve papire, zahtjeve i procedure koje morate uganjati da biste dobili najobičniju dozvolu za bilo šta. Ili ste vidjeli kako za vas i nekog „važnijeg“ ne važe ista pravila? Ili je možda vaš automobil pokupio pauk a ostavio novog audija, pazeći da ga ne ogrebe kupeći vašu vozilicu.

Ako vam se desilo bilo šta od ovog a vi i dalje mislite da vam je dobro – onda ne znam šta da kažem. Osim da znam jednu fini djevojku koja se školovala za takve slučajeve i čini mi se da ih uspješno liječi. Ako vam nije dobro a i dalje sjedite kući uz priče poput sljedećih: nemam za koga glasati, svi su isti, loša je organizacija skupova, uvijek će biti isto, onda vam moram reći par stvari.

Prije svega – ni meni se lično ne sviđa niko od stranaka koji se godinama prijavljuju na izbore. Vrlo često imam osjećaj da mi prodaju zajedno upakovanu maglu i šarenu lažu. Ali isto tako znam da se ne može desiti nikakva promjena na bolje ako budemo čekali da je napravi neko od ovih koji su trenutno na sceni.

Izađite iz svoji fotelja, valjda vam nije guzica srasla za njih! Izađite iz kladionica i prestanite pričati kako vas je „jebo jedan“! Jebu vas konstantno hiljade njih a vi mislite da će vam „Premier“, „Bet shop“ i „Derby“ riješiti životne probleme!

Prestanite praviti zasjede u ulici Abdulaziza Aska Borića – veća je vjerovatnoća da će vas pregaziti voz nego da ćete dobiti „Bingo“. Prestanite lizati „Ledo“ sladolede, od toga vam samo utrne jezik a pare idu zna se kome! Vjerujete u Milana Tarota? Zašto onda mislite da nema Deda Mraza? Ukratko, htjedoh reći – promjene su moguće jedino ako svako od nas napravi nešto.

Glupo je i imbecilno očekivati da će se Nedžad Branković pretvoriti u dobru vilu ili da će Zlatko Lagumdžija postati Obama. Isto tako pouzdano znam da ni ona ovca Dolly nije preživjela tako da ni od kloniranja Tita nema ništa. Promjene moramo praviti sami. Možda je vaš komšija idealan budući premijer samo ga trenutno politika ne zanima?

Možda je vaša žena savršena za buduću ministricu zdravstva ali trenutno sumnja i u svoje kuhanje a kamoli da ima petlju za politiku? Možda u vama čuči neki naš Kennedy ali ste trenutno zauzeti gledanjem „Farme“ pa ne stignete misliti o tome?

Moramo mijenjati sebe da bismo promijenili sve ostalo.

Razmislite malo jeste li zadovoljni? Pa ako niste da se organizujemo na pravi način. Da nazovemo stvari pravim imenom i da uradimo nešto – za sebe prvenstveno. Ali ne na njihov način „za sebe“, nego istinski i dugoročno, da se niko ne zastidi. Ja vjerujem i dalje da mi to možemo i zbog toga i jesam još uvijek ovde. A možda sam i samo malo blesava?


 — —