Autorica: Hana Kazazović

Čitajući svjedočenja na Facebook stranici “Nisam tražila”, ne prestajem razmišljati o tome šta učiniti da bi se takve situacije spriječile ili bar umanjile. Zabrinjavajući je broj mladih koji su doživjeli različite vrste seksualnog zlostavljanja, od verbalnog do fizičkog, i nekako mi se činilo da bi bilo dobro dati smjernice roditeljima – šta da urade da bi svoju djecu što bolje osposobili, da ne kažem pripremili za eventualne slične stvari. Zbog toga sam ponovo zamolila Slađanu Cvjetković, psihološkinju, da mi pomogne u pisanju takvih smjernica. Ona je to uradila odlično, dajući vrlo korisna uputstva i preporuke roditeljima. Ova tema je vrlo osjetljiva i baš zato je važno imati ovakve preporuke i savjete na jednom mjestu.

Da li postoje neke preporuke za djecu, kako ih naučiti šta je ok, a šta ne? Na primjer, čitala sam ovaj priručnik za djecu pod nazivom “Pravilo donjeg rublja” i čini mi se korisnim.

U našoj kulturi kao da postoji prećutni stav da se sa djecom, pogotovo djecom u predškolskom uzrastu o seksualnosti ne razgovara. Osnova ovome je uvjerenje da su oni mali, da ne razumiju i da to nije za njih, da su aseksualna bića. Pri tome se zanemaruje činjenica ili se ne zna da je seksualnost sastavni dio ličnosti i da se ona uporedo razvija sa intelektualnim, emocionalnim, socijalnim, fizičkim, moralnim aspektima ličnosti.

Djeca od 3 do 5 godine primjećuju razlike između polova, pokazuju interesovanja za njih, pogotovo za genitalije, postavljaju pitanja o tome kako bebe dolaze na svijet, radoznala su vezi toga. Karakteristične su igre “doktora” ili “pokaži mi šta ti imaš” sa drugom djecom. Ove igre su u funkciji istraživanja razlika, bezazlene su, pokazatelj su razvoja, a usmjerena su na otkrivanje (na sebe) i nemaju veze sa polnošću i seksualnošću odraslih ljudi (kod kojih je seksualnost okrenuta prema drugima).

Često djeca dodiruju genitalije zbog prijatnosti koju osjećaju, pogotovo prije spavanja, maze se (masturbiraju) intenzivno ponekada pred drugima što roditeljima zna biti veoma neprijatno.

Ovo je vrijeme u kojem je jedan roditeljskih zadataka da nauče dijete da se dodiruju u privatnosti, odnosno kada su sami (ne da guše ovo ponašanje jer navedeno može stvoriti probleme u daljem seksualnom razvoju), ali i prilika da se razgovora o dozvoljenim i nedozvoljenim dodirima drugih. Koje su zone samo za njih, što “Pravilo donjeg rublja/veša” svakako omogućava.

Napominjem da se ovi razgovori odvijaju na način prilagođen dječijem uzrastu, kroz pričice, crteže, jednostavnim jezikom, uz igru i povezuje se da dječijim doživljajem prijatnosti i neprijatnosti.

Naučiti djecu da prave razliku između prijatnih i neprijatnih dodira takođe je jedan od zadataka.

Dodiri koji ti smetaju, čine te tužnim, uplašenim, uznemirenim (u stomaku osjećaš bol, težinu, grč, pritisak u grudima) nisu dobri dodiri. Ukazati im na situacije kada ih neki odrasli moraju dirati po tijelu npr. ljekari i da je važno da se to čini u prisustvu roditelja / staratelja / učitelja / vaspitača. Značajno je isticati i da se isto odnosi i ako drugi traže od njih da dodiruju drugu osobu, traže da ih gledaju dok se maze i sl.

Takođe je važno poučiti ih šta su “dobre tajne’” i šta su “loše tajne”.

“Loše tajne” su one zbog kojih se ne osjećaš dobro, teško ti je, tužan si i uznemiren, a kada su tajne loše one se ne čuvaju već se podijele sa onom odraslom osobom sa kojom se osjećaš dobro, koje se ne bojiš, kojoj vjeruješ, da bi se osjećao bolje.

Dalje, razgovor o seksualnosti, seksu, zaštiti i sl. treba obavljati i kasnije, pogotovo krajem kasnog djetinjstva, prije i poslije ulaska u adolescenciju. Podsticati ih da da postavljaju pitanja u vezi promjena na tijelu. Npr. šta im se dešava noću (noćne polucije kod dječaka), mjesečno krvarenje šta predstavlja i slično.

Isticati važnost pristanka na odnos, da se to učini zato što se to želi, a ne zato što neko ucjenjuje ostankom u vezi (kod adolescenata), opasnosti od slanja intimnih fotografija (ostaje digitalni trag), lažnog predstavljanja na društvenim mrežama isl. Podvući da “ne znači ne” i da imaju pravo da ga kažu, da imaju pravo da ne dopuštaju da ih iko dodiruje ako im to ne prija.

Kako početi ovaj razgovor? Za ovaj razgovor, koji je često neprijatan roditeljima, može biti uvod razgovor o nekom filmu, seriji, knjizi ili medijskom događaju, sa uvodnim pitanjem “Šta ti misliš o ovome? Voljela/o bih čuti tvoje mišljenje.” Na ovaj način ćete saznati šta dijete već zna o navedenoj temi, kakav je njegov/njen stav… zatim je dobro pitanje: “Kako bi ti postupila/o u navedenoj situaciji?” što dalje otvara razgovor i omogućava uvid o kojim načinima zaštite dijete / adolescent razmišlja.

Ukoliko roditelj ne razgovara na ovu temu, djeca će se svakako informisati o njoj preko interneta, od vršnjaka, drugih odraslih i na osnovu ovih saznanja donijeti svoje zaključke koji mogu biti ugrožavajući za njih. Iako se u školi govori o ovim temama, značajno je da i roditelji razgovaraju o njoj jer na taj način djeca na osnovu stava roditelja zaključuju o nivou podrške koje mogu dobiti od njih ukoliko se pojave problemi. Ukoliko se ne razgovara o toj temi, djeca mogu zaključiti da je navedeno nepoželjno, loše i da treba izbjegavati povjeravanja u vezi dilema koje ih muče.

Jedna stvar me zanima, jer je viđam svuda oko sebe često – skoro se podrazumijeva da malu djecu svi, a posebno bliska rodbina, smiju ljubiti i maziti kad god im se to radi. Situacije kad dođe tetka ili ujak pa nećaka ili nećakinju grli i ljubi i ako se dijete čak i pobuni, obično bude iskritikovano. Da li tako učimo djecu da nije ok da kažu ne i da sami odrede ko ih i kada smije dirati i ljubiti? Da li se već tada neke stvari u glavama djece ukorijene i kasnije ih bude teže mijenjati?

Ta naša praksa da rodbinsku, prijateljsku prisnost, ljubav pokazujemo kroz tjelesne kontakte koji se podrazumijevaju (ljubljenje, grljenje, stavljanje u krilo djece i sl.) i da je nepristojno da navedeno odbijemo, iako ih ne želimo, često se opravdava time da smo “mi topli, prisni ljudi” i tradicijom (“u našoj tradiciji da se to tako radi”).

Važno je da djeca nauče da njihovo tijelo pripada njima i da imaju pravo da ne dopuštaju da ih drugi dodiruju (bilo da je u pitanju poljubac, zagrljaj, sjedanje u krilo…) ako to ne žele, ako im je neprijatno pa makar to bila, tetka, ujak, kuma koje rijetko viđaju i njima nisu poznati ili im nisu dragi ili trenutno nisu raspoloženi za to, iako je u pitanju osoba koju vole.

Značajno je da znaju da je u redu da budu uporni u odbijanju iako osoba insistira. Napominjem da je svako insistiranje, navaljivanje –  narušavanje naših granica, a postavljanje granica se uči od “malih nogu”.

Ukoliko ih kritikujemo zbog odbijanja i otpora u ovoj situaciji onda im nehotično šaljemo poruku “da drugi mimo njihove želje, dopuštenja imaju pravo da ih diraju i da njihove želje, osjećanja u toj situaciji nisu važni”.

Djeca se povinuju roditelju, žele da mu ugode ili da izbjegnu neprijatnost i zaključe da je ok da to dopuste, a shodno karakteristici dječijeg predškolskog mišljenja – generalizaciji, ovaj zaključak se često generalizuje na sve ljude, odnosno ne zadrži se samo na onim za koje su roditelji insistirali.

I zato je ok prihvatiti dječije odbijanje, ne insistirati da dopuste da ih ljube, grle, maze kada to ne žele ili prekinuti sa time kada pokažu nezadovoljstvo, što može biti i neverbalno okretanje glave, mrštenjem i sl. Prihvatanjem ovog dječijeg odbijanja, šaljemo im poruku da je važno šta oni žele u toj situaciji i da je u redu da kažu ne. A odrasle koji insistiraju, zamoliti da budu strpljivi, da daju vrijeme djetetu da ih upozna i da samo odluči da li želi da ih poljubi, zagrli. Ovo kod djece obično spontano ide.

I najvažnije za sve odrasle, u kontaktu sa drugima, pogotovo sa djecom postavite pitanje: “Da li mogu da te zagrlim, poljubim?”, a od odgovora zavisi kako ćemo postupiti. Postupanjem po želji, zahtjevu pokazujemo da uvažamo njihovo mišljenje, želje i potrebe, pokazujemo poštovanje.

Kako da roditelji prepoznaju da je dijete seksualno zlostavljano? Da li postoje neki “simptomi”, odnosno znakovi upozorenja?

Uopšteno, svaka promjena ponašanja na gore koja duže traje može biti signal da se nešto značajno dešava u dječijem životu. Važno je znati da nijedan od znakova nije konačna potvrda da je dijete zlostavljano, ali svakako može biti pokazatelj da se nešto događa što je neophodno ispitati.

Ovi znakovi zavise od uzrasta djeteta, intenziteta i trajanja zlostavljanja, nivoa bliskosti koje dijete ima sa osobom koja zlostavlja, porodične atmosfere i podrške koju ima u ispoljavanju svoje individualnosti, želja, potreba uopšte i načina na koji se dijete nosi sa zlostavljanjem.

Znakovi mogu biti tjelesni kao što su novi zdravstveni problemi kao što su upale, infekcije, povrede u području genitalija, anusa, pojava modrica, krvarenja. Nisu rijetki problemi u hranjenju, sa spavanjem, noćnim morama i da dijete regresira, odnosno vrati se na ponašanja koje je prevazišlo (sisa prst, noćno mokrenje, negoduje kada se odvaja od roditelja…)

Igra može da se seksualizuje, kao i ponašanje u odnosu prema drugima i da se odjednom seksualne teme pojavljuju u crtežima (prenaglašavaju seksualne karakteristike na crtežu tijela, precrtavaju te dijelove …), pričama, da pokazuje znanje i interes za genitalije svoje i drugih (okupirano je njima), postavlja mnogo više pitanja o ljudskoj seksualnosti nego što je očekivano za taj uzrast.

Odjednom počinju izbjegavati bliske kontakte, uočljiv je strah od tih kontakata ali i od određenog prostora, mjesta, mraka… Odbijaju i izbjegavaju ostajanje nasamo ili kontakte s određenom osobom/osobama. Napadi panike, česti bolovi u stomaku, pritisak u grudima, zatvaranje, povlačenje iz kontakta sa drugima, dijete koje je bilo pričljivo postaje šutljivo, gubi se interesovanje za ranije drage i uobičajene aktivnosti, nedostatak koncentracije, odusutnost.

Može se promijeniti odnos prema tijelu, insistiranje na pokrivanju, gađenje, izbjegavanje ogledanja, da ne dopuštaju održavanje higijene intimnog područja ili da pretjeruju u higijeni uopšte (kompulzivna ponašanja). Rizična ponašanja kao što su samopovređivanje, bježanje od kuće. Pojava neobjašnjivih poklona i novac.

Svi ovi znakovi ukazuju na značajna događanja I proživljavanja djeteta ali nisu nužno pokazatelji zlostavljanja. Ukoliko se primijete važno je ispitati njihovo porijeklo prije konačnog zaključka.

Zašto je ovo sve važno – gledano kratkoročno, ali i kakve mogu biti dugoročne posljedice na samopouzdanje djeteta, njegovo zdravlje i odnos prema ljudima kasnije?

Kratkoročne posljedice mogu biti akutni zdravstveni problemi, dok u emocionalnom smislu djeca razvijaju osjećanja krivice, stida, anksioznosti, tuge, nepovjerenja, a to vodi negativnom vrednovanju sebe i doživljaju sebe kao lošeg, nevažnog, što opet vodi niskom samopouzdanju.

Doživljaji sebe kao vrijednog, važnog su značajni u razvoju samopouzdanja koje je dalje u osnovi postignuća u svakodnevnom životu kao što je školski uspjeh, socijalna uklopljenost i prihvaćenost, uspostavljanje i održavanje prijateljskih, partnerskih odnosa …

Seksualno uznemiravanje i zlostavljanje, kada su u pitanju djeca, uglavnom dolazi od osoba koje su djeci poznate, bliske, kojima vjeruju. I upravo ovim iskustvom zloupotrebljeno je povjerenje, bliskost, osjećanje ljubavi, privrženosti, poštovanje na kojima se zasnivaju ljudski odnosi koji čine osnovu života čovjeka. Ovim činom se razara temelj – osjećanje sigurnosti, povjerenje u druge nama važne sa kojima gradimo odnose, suživot.

Ovo je traumatsko iskustvo koje neće proći samo od sebe, vremenom, već će ostaviti tragove na odnose sa drugim ljudima, u polju intimnosti, partnerskih, prijateljskih odnosa.

Mogu se manifestovati kroz: školski neuspjeh, promiskuitetno, delikventno ponašanje, pokušaje suicida, problemima u intimnim vezama (nemogućnost uspostavljanja i održanja veze), povlačenjem od drugih, depresivnim i anksioznim smetnjama, poremećajima ishrane, razvojem socijalnih i ostalih fobija, zavisnošću od alkohola i psihoaktivnih supstanci, seksualnim disfunkcijama u odraslom dobu…

Čovjek se rađa u odnosu sa drugima, bez njih kao dijete ne može da preživi, a kao odrasli kvalitet života mjerimo brojem bliskih odnosa koje imamo. Seksualno uznemiravanje i zloupotreba kidaju ovu nit povjerenja koja nam je bitna da bismo ostvarili bliskost sa drugima, da bismo se osjećali sigurno u odnosu. Ostavljaju prazninu koja se jedino može popuniti izgradnjom novih bliskih odnosa, a koje izdano povjerenje i strah da se isto ne ponovi, ne dopušta da se gradi. Strahom i distancom se štitimo, ali i gubimo.

Kako s djetetom graditi odnos povjerenja, onaj u kome će ono, ako se desi bilo šta neprimjereno u njegovim kontaktima s bilo kim, prvo otići i ispričati roditeljima šta se desilo, a ne čuvati to u sebi godinama? Jer mi se čini da je to nekako jedan od većih problema, ta šutnja koja dodatno guši žrtvu i teret sama nosi ne usuđujući se da ga podijeli s bilo kim.

Odnos sa djecom gradi se od njihovog rođenja, od toga kako reagujemo na njihove potrebe, da li ih uvažavamo ili otpisujemo (“šta ono zna, ma pusti samo nešto zanovijeta, šta sada hoćeš” i sl.), kako reagujemo kada pogriješe ili ne slušaju ili kako se ponašamo kada nam iznesu neko svoje mišljenje, stav, pogotovo kada se ne slažemo. Izjave tipa “pod ovim krovom biće kako ja kažem, šta ti znaš, stalno se nešto žališ, pusti me na miru, opet nešto izmišljaš i sl.” neće doprinijeti doživljaju slobode da dijete kaže ono što ga muči, u vezi čega se osjeća loše.

Da bi dijete osjećalo slobodu i povjerljivost da kaže za njega bitne stvari, značajno je kako osoba kojoj se povjeri reaguje.

Koliko god nama odraslima bilo nešto trivijalno ili nevažno, to što dijete saopšti treba prihvatiti ozbiljno, porazgovarati sa njim zašto mu je to važno, kako se osjeća u vezi toga. Nije poželjno smijanje ili govoriti da je to glupost i nevažno, da mu se učinilo, da izmišlja. Ponekada ga je ok pitati “Šta želiš da uradim u vezi toga?”

Svakako ne treba prepričavati drugima šta je reklo, komentarisati, smijati se, pogotovo ako je dijete u blizini. A kada su starija djeca u pitanju, ne treba u svađi ili raspravi rečeno upotrebljavati protiv njih.

Ukoliko se neko (posebno odrasli) žalio na dijete zbog njegovog ponašanja, značajno je unaprijed ne donositi zaključke i krenuti sa kritikom, već ispitati dijete, njegov doživljaj situacije, uvažiti njegovo stanovište, a zatim reagovati.

Napominjem da djeca lako prepoznaju ako ih pitamo “reda radi”, a ne zato što smo iskreno zainteresovani, što je važno znati kada ispitujemo dijete.

I ako je odluka u korist odraslog/drugog, kritiku treba obrazložiti argumentima šta vas je konkretno odredilo da odlučite kako ste odlučili, a da pri tome ne ističete da je taj drugi odrastao. Poruke tipa “ma sigurno je do tebe, da ti nisi… ne bi on…” govore da su oni odgovorni za ponašanje drugih i za to što se neko loše ponio prema njima, što nije tako. Svako od nas je odgovaran za svoje ponašanje i to što se neko ponio grubo prema nama, pogotovo djetetu ima veza sa njim i njegovim uvjerenjem “da je u redu, njegovo pravo, da se tako ponaša prema drugima” (što nije tačno), a ne zato što ga je dijete ili drugi “natjerao” svojim ponašanjem na takvo ponašanje (“da nisi ti, ne bih ja…”) i zato je bitno da dijete zna da je u redu da se suprotstavi, da kaže “ne” takvom ponašanju.

I najvažnije, da se naglasi, pogotovo u situacijama kada se ne slažete sa djetetom, da što god da se desi, što god da uradi (bilo dobro ili loše) da ga volite, da ste tu za i uz njega. Da ga volite i kada ste ljuti na njega, kada ga kritikujete, prigovarate. Vaša ljubav je neosporna što god se događalo. Da ste vi tim i da “tim stvari rješava zajedno”.

Važno je ovo ponavljati – verbalizovati (ne podrazumijevati u smislu “pa roditelj sam mu, valjda zna, roditelji vole svoju djecu” i sl.) i pokazivati u konkretnim situacijama.

Kad je u pitanju seksualno zlostavljanje djece, postoje mnoge zablude – od toga da se to dešava samo određenoj djeci, do toga da postoji određeni tip zlostavljača. Da li možete nešto reći na tu temu, čisto da ljudima pojasnimo da nikad nije do djeteta, odnosno da žrtva može biti bilo ko i da ne postoji neki znak raspoznavanja zlostavljača?

U odnosu odrasli – dijete odgovornost za emocionalni i uopšte kvalitet tog odnosa je uvijek 100% na strani odraslog. Dijete nije odgovorno ni u jednoj mogućoj situaciji zbog intelektualne, emocionalne nezrelosti i zato što razvoj još uvijek teče. Ono nema sposobnost da predviđa posljedice svojih ponašanja na način kao što to mogu odrasli, a razlog tome je nerazvijenost moždanih struktura zaduženih za ove procjene (završava se tek u ranim dvadesetim), ali i nedostatka iskustva u socijalnim interakcijama.

Odrasla ličnost se, između ostalog, formira na osnovu iskustava u kontaktu sa drugima.

Seksualno zlostavljanje i uznemiravanje može doživjeti bilo koje dijete, nezavisno od socijalno – ekonomskog statusa i njegovih karakteristika ličnosti.

Iako se često misli da se lako može prepoznati zlostavljač, to najčešće nije tako. Zlostavljači nisu ljudi koji imaju neki mentalni poremećaj, to su ljudi uklopljeni u okruženje, koji ničim ne iskaču, često su brižni, ljubazni. Imaju porodice, djecu, prijatelje, zaposleni su i sl. Često je izvor osjećanja krivice roditelja zlostavljanog djeteta uvjerenje “da je morao prepoznati, da je morao znati da sa tom osobom nije nešto u redu”, međutim zaista nema 100% pouzdanih znakova koji ukazuju na zlostavljača.

Kako pomoći djetetu ako dođe do zlostavljanja, ako nam se dijete obrati? Koji bi to bili prvi koraci, šta dalje raditi i kome se obratiti za dalje preporuke?

Kada se dijete povjeri, značajna je reakcija odraslog. Važno je da sačuva pribranost, da bude smiren, da ne reaguje galamom, ljutnjom, plačem.

Djeca prate roditeljske reakcije i na taj način zaključuju o značaju onoga što se dešava (da je strašno, grozno, nerješivo – rješivo i sl.). Njima je u tom trenutku potrebna odrasla osoba koja svojim ponašanjem pokazuje da upravlja situacijom. Djetetu je u tom trenutku potrebna sigurnost i da je roditelj upućen na njega, a ne na svoj doživljaj (“jadna ja”, “kuku što ovo meni da se desi”) jer tada raste vjerovatnoća da se dijete povuče, da prestane da priča u želji da zaštiti roditelja od neprijatnosti.

Poruka djetetu u ovoj situaciji je “ti si važan i to što si mi ispričao, što želiš da mi ispričaš i kako se osjećaš”.

Svakako je važno ne postavljati pitanja koja počinju sa zašto, jer to dijete može povezati sa vlastitom odgovornošću za događaje i osudom njega za to što se dogodilo.

U svakom slučaju značajno je zahvaliti se djetetu na ukazanom povjerenju i pokazati da je važno to što govori, da mu vjerujete. Zagrliti ga, uhvatiti za ruke ako to dijete dopušta. Pohvaliti njegovu otvorenost, hrabrost, iako znate da mu nije bilo lako da navedeno kaže. Naglasiti mu da ono nije odgovorno / krivo za ono što se dogodilo i da niko nema prava da se ponaša tako prema njemu i da se ne ljutite na njega ni u kom slučaju. Reći mu da ga volite i da ćete ga uvijek voljeti bez obzira na sve. Ne obećavati ono za šta niste sigurni da ćete ispuniti (npr. kazna za počinioca i sl.). Pokazati žaljenje za ono što se dogodilo, prihvatiti dječije emocije. Pružiti podršku, da ste u ovome zajedno, da ćete mu pomoći, biti uz njega bez obzira štogod da se dogodi. Vi ste tim.

Ne treba djeci govoriti da zaborave to što se desilo, preispitivati da li su sigurni da se desilo to i to. Važno je da dijete kaže šta se desilo, ali ga ne treba gurati u ovu priču. Važno je pratiti djetov ritam u ovom izlaganju sa kratkim potpitanima u cilju razjašnjenja činjenica (“kada, ko, šta je tada bilo, kako si se osjećao…”)

Ne treba uspostavljati nove zabrane i ograničenja tipa “od sada nećeš ići sam… ili ćeš se stalno javljati…” Navedeno dijete može da doživi kao nepovjerenje u njegovo ranije ponašanje i da implicira djetetovu odgovornost za događaj iako smo ranije rekli da nije odgovorno.

Nakon ovoga značajno je obratiti se nadležnim organima, a zatim potražiti pomoć profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja u cilju uključivanja u tretman radi prevazilaženja nastale situacije.

Uopšte seksualno zlostavljanje djeteta utiče na čitavu porodicu koja proživljava različita neprijatna osjećanja od krivice, straha, ljutnje, stida. Često utiče i na odnose između roditelja, što može rezultirati prebacivanjem krivice jednih na druge ili delegiranjem glavnog krivca za događaj (najčešće majka – “ti da si neka majka ti bi znala…, ne bi dopustila, da ti nisi radila, znala bi…” i sl.).

Mijenja se porodična dinamika, a prva želja je da se sve potisne i zaboravi. Međutim, trauma ne miruje i manifestuje se kroz niz maloadaptivnih ponašanja njenih članova (npr. zloupotreba alkohola, pretjerani rad, izbjegavanje porodičnih aktivnosti i sl.) i zato je važno pored djeteta uključiti porodicu u tretman da bi se suočili sa traumatskim iskustvom, obradili ga, naučili da ga prihvate i nastave dalje kvalitetno živjeti bez osjećanja krivice, straha, stida…

Seksualno zlostavljanje jeste traumatsko iskustvo koje utiče na život djeteta i porodice, ali je iskustvo koje je moguće, uz podršku najbližih, okruženja i adekvatan profesionalni tretman prevazići i nastaviti živjeti u punom kapacitetu. Budimo podrška i ne pitajmo se zašto.

Pripremila:
Slađana Cvjetković,
psihološkinja i psihoterapeutkinja

Preporuka za sadržaje koji vam mogu dati dodatne korisne alate:

Dogodilo se, što sada…? – https://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/dogodilo-se-sto-sada/

Podučite svoje dijete Pravilu donjeg rublja – https://rm.coe.int/CoERMPublicCommonSearchServices/DisplayDCTMContent?documentId=09000016806a6748

Prijavi se na mailing listu “Cyber Bosanke” u kojem ne češće od jednom sedmično pišem pregled na objavljene sadržaje i dijelim neka svoja zapažanja i interesantne linkove? Upiši email adresu ispod :)