Kako ćemo do rodne ravnopravnosti i boljeg položaja žena?

Autorica: Hana Kazazović

Danima razmišljam o tome da vas pitam ovo – kako se mijenjaju nečiji stavovi i uvjerenja? Da li ste nekad uspjeli uticati na bilo koga i promijeniti mu mišljenje o bilo čemu? I ako jeste – kako? Da li ste vi nekad promijenili svoj stav o nečemu i ako jeste – zašto i kako se to desilo?

Jer, kad su u pitanju problemi ja često razmišljam o uzrocima i o tome kako se oni mogu popraviti. Pa tako često razmišljam o rodnoj ravnopravnosti i položaju žena i pitam se šta možemo napraviti da bi se popravila situacija?

Kako uticati na one koji misle da imaju pravo ubiti ženu samo zato što ona više ne želi da bude s njima? Jer, muka me uhvati kad pokušavamo pričati o ravnopravnosti, o jednakim platama na primjer, a svako malo imamo vijest u crnoj hronici o ženama ubijenim zbog ljubomore, zbog toga što su napustile partnera, a on to nije mogao podnijeti i sl. Takve vijesti uglavnom prate komentari koji pokušavaju opravdati muškarce, tražeći neku “grešku” u ženinim odlukama ili potezima, pa možemo pročitati kako je “ona njega varala”, ili kako je “on bio divan, miran”. Često takve stvari pišu i žene i zbog toga i razmišljam o tome šta li je potrebno raditi da bismo u nekoj budućnosti imali što manje ovakvih slučajeva?

Čitali ste sigurno ispovijesti na Facebook stranici “Nisam tražila”. Puno ih je i strašne su i nakon mnogih mene muž pita “Jesi li ti nekad doživjela tako nešto…?” Pogledam ga i objasnim da nisam možda zato što sam vrlo rano naučila da se sklanjam i držim po strani. Još u osnovnoj školi naučiš da paziš na vrata u svlačionici, da nosiš široke majice i hlače ako ne želiš privući pažnju na sebe i držiš se drugarica čak i nesvjesna zašto ti njihovo prisustvo daje osjećaj zaštićenosti. Nekima od nas to postane sastavni dio života i živimo s tim kao na autopilotu.

Sjećam se da sam jednom na trening krenula u suknji do koljena i na raskrsnici čula kako mi mamlaz dobacuje iz automobila u prolazu. Još sam išla u osnovnu školu, a nisam nikad ni bila nešto napredno razvijena za svoje godine. Nije me to posebno potreslo, činilo mi se, ali sam nakon toga forsirala odjeću u koju sam se mogla skloniti i kojom nisam privlačila pažnju. Za ove 44 godine mogu nabrojati na prste koliko puta sam obukla suknju ili haljinu, a kad to i uradim obično su u pitanju duge varijante u kojima mi je udobno.

Neke od nas odaberu takav način. I uz to dodaju distanciranost i izbjegavanje svih situacija u kojima nisu 100% sigurne, a to u prevodu znači izbjegavanje žurki, alkohola, izlazaka i svega onog što u velikoj mjeri znači zabavu.

Analizirala sam mnoge svoje poteze i odluke i znam da sam uvijek u glavi imala potencijalne “šta bi se moglo desiti”. Jer vrlo rano naučiš da si nezaštićen i da te mnogi posmatraju samo kao objekt. 

S druge strane, mene su vaspitali roditelji koji su u mene utkali uvjerenje da mogu sve što hoću i da me to što sam žensko ne ograničava. Bila sam i privatna poduzetnica i nisam nikad mislila da mi je to što sam ženskog roda prepreka za bilo šta što odlučim (u)raditi. Ipak, često sam se suočavala s predrasudama. Dešavalo se da mi u radnju dođe neko i traži da priča s gazdom. Kad bih rekla da sam to ja, ili su odustajali ili čekali kolegu da s njim ispregovaraju posao. 

To je realnost i to je toliko ukorijenjeno u svijest mnogih da ne znam šta treba uraditi da to promijenimo. 

Odnosno, svjesna sam da je ovo borba koja će trajati dugo. Možda čak i vijekovima. Jer je toliko trajalo i stvaranje takvog stava i uvjerenja o ženama. I to je borba koja se mora voditi udruženim snagama na više frontova.

I nemojte pogrešno protumačiti ovaj moj izraz borba – jer to nikako nije borba između muškaraca i žena. 

To je borba protiv predrasuda o tome da je žena manje vrijedna i da neko ima pravo odlučivati u njeno ime, o bilo čemu. 

To je borba protiv stava o tome da neke pozicije nisu za ženu jer je za nju prirodnije nešto drugo – da sjedi kući i bavi se djecom, na primjer.

Takve stavove imaju i muškarci i žene. I zato se pitam, a pitam i vas – kako ih mijenjati? Kako doprijeti do ljudi koji misle da je normalno udariti ženu zato što ih nije poslušala? Znam sigurno da na njih neće djelovati čitanje teksta u kojem će pisati da to nije dobro i da su se vremena promijenila. 

Znam da dio borbe leži na sudovima i tužilaštvima, jer veće kazne možda mogu uticati na potencijalne počinioce da razmisle prije svoje akcije. Dio borbe leži i na medijima koji moraju prestati objavljivati priče u kojima su žene nekako uticale na to da budu ubijene ili pretučene. Dio borbe leži na školstvu, na pružanju osnove u znanju svim djevojčicama koje će tako doći do neophodne ekonomske nezavisnosti i sposobnosti da budu samostalne.  

A ono ostalo je valjda na svakome od nas. Jer mi možemo i moramo ohrabrivati žene stvaranjem društva u kojem će se osjećati spremnije i slobodnije da iskorače iz uobičajenih normi. Važno je pričati i u javnosti pokazivati žene koje su uradile i rade značajne stvari. Važno je zbog stvaranja svijesti u glavama djevojčica o tome šta one mogu. Sjetim se često Rogera Bannistera koji je prvi istrčao milju za 4 minute. Nakon što je on to napravio, u sljedeća 2 mjeseca je to uspjelo uraditi još 16 ljudi. Jer su postali svjesni da je moguće.

Zato je važno kako pričamo o ženama u javnosti i još važnije o čemu pričamo kad su žene u pitanju. Zato je važno da pričamo o inžinjerkama i naučnicama i taxi vozačicama i o njihovim uspjesima, a ne da fokus bude na tome kako bilo koja od njih izgleda. 

Jer ćemo samo tako, korak po korak, ići ka ravnopravnosti. I tamo nekada i stići, ma koliko taj cilj bio daleko. 



By Cyber Bosanka

Savjetnica za online komuniciranje - pomažem da se ispričaju dobre i važne priče.

1 comment

  1. Prije svega, ne bih koristila termin borba. Protiv čega se boriš, to raste. Mislim da je primjereniji termin djelovanje. Djelovanje u pravcu otkrivanja počinitelja nasilja, djelovanje u pravcu njihovog procesuiranja … Djelovanje u pravcu obrazovanja, edukacije SVIH. I muškaraca, i žena. U svim profesijama. Meni je potpuno jasno zašto postoje žene koje osuđuju žene koje su progovorile javno o nasilju koje su preživjele. Te žene, osuđivačice su tako kodirane, programirane, odgojene da je muško važnije od njih, da su one tu da im služe /kuhaju, peru, rađaju…/. I to je, naprosto tako stoljećima. Program, obrazac. To možemo mijenjati, tj.pokušati mijenjati tako što ćemo nove generacije i žena i muškaraca (pre)odgojiti, educirati o važnosti i uvaženosti postojanja oba spola. Niti je muškarac bolji od žene, niti žena od muškarca. Naprosto smo drugačiji s velikim predispozicijama prirodnog usklađivanja, međusobnog prožimanja, djelovanja … Ova svije ne može postojati niti bez muškaraca, niti bez žena. I samim tim, nema potrebe za usporedbom, takmičenjem … Svoju kćer sam uspjela educirati o ovim pitanjima. Vrlo je samosvjesna za svojih 17 godina. A, krenula sam od stvaranja navike čitanja od njene prve godine. Kako nas djeca ne slušaju, nego posmatraju, gledaju, kopiraju … to sam iskoristila i svojim primjerom pokazivala / činila ono što bih voljela da i ona čini – čitanje, edukacija, razmišljanje, odgovornost prema sebi i svom tijelu, samosvijest, samopouzdanje, stvaranje vlastitog stava o onome što je se tiče, što voli … Mi, žene trebamo sebe (s)upoznati, ali i muškarce. Predlažem Instagram profil sandamess i njena IGTV o temi muškarci. Svi smo mi ranjeni. Naše unutarnje dijete je ranjeno i moramo ga iscijeliti, svako ponaosob. Moramo razvijati (samo)svijest, intuiciju … pa će se tako promijeniti i kolektivna dogma, svijest … Djeca rođena nakon 2000.godine imaju potpuno drugačiju svijest od nas rođenih 60, 70, 80-tih godina XX stoljeća. Ona puno više znaju, osjećaju, njihova svijest je mnogo šira nego što to mi možemo i pojmiti. Ima o ovoj temi mnogo tekstova napisanih.
    Eto … osvrnuh se na tvoj tekst.
    Hvala ti na dijeljenju.
    Pozdrav,
    Selma D.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.