Autor: Hana Kazazović

“Može li se naći opravdanje za svijet i našu sreću pa čak i za vječnu harmoniju, ako će u to ime, zarad čvrstine temelja, biti prolivena makar i jedna suzica nevinog djeteta?
Ta suzica ne opravdava nikakav progres, nijednu revoluciju. Nijedan rat. Ona će uvijek prevagnuti. Samo jedna suzica” – Dostojevski

Čitajući knjigu „Černobiljska molitva“ Svetlane Aleksijevič zaljubila sam se u njeno pisanje i u dokumentarističku prozu kojom se ona inače bavi u svojim knjigama. Upravo zbog toga se i knjiga „Poslednji svedoci“ našla u mojim rukama čim se za to ukazala prilika. U prvoj knjizi se Svetlana bavila žrtvama nuklearne katastrofe u Černobilju, u ovoj su njeni junaci djeca iz nekadašnjeg Sovjetskog saveza koja su preživjela Drugi svjetski rat.

I ne znam koja mi je od ove dvije knjige bila teža za čitanje i koja je ostavila veći utisak na mene. Slične su samo po tome što ih povezuje ljudska patnja i u načinu pripovijedanja. Naime, Svetlana daje priliku svojim sagovornicima da ispričaju svoja sjećanja, onako kako su im ostala zapamćena u glavi, prekrivena godinama, tugama i često željom za zaboravom. Djeca iz knjige „Poslednji svedoci“ su u ovoj knjizi već odrasli ljudi, zaposleni, penzioneri, očevi, majke… i svima im je zajedničko to da su tokom Drugog svjetskog rata bili djeca.

Potresne su njihove priče. Jezive. Boli vas stomak dok ih čitate. Plačete. Derali biste se nakon njih na cijeli svijet zgroženi zbog činjenice da su ljudi u stanju raditi takve stvari ikad i zbog bilo čega.

A opet, tako teške i sumorne, prožete su nekom toplinom i ljubavlju. I u tome je upravo veličina ove spisateljice koja uspijeva da ovako teške teme predstavi čitaocima koji, iako znaju da će se nasikirati, uzmu da ih čitaju i da sva ta sjećanja još jednom prožive skupa sa onima koji su ih doživjeli.

Razmišljala sam puno nakon obje knjige zbog čega mi se toliko sviđa njeno pisanje i mislim da je razlog upravo taj što Svetlana piše o veoma bitnim stvarima za čovječanstvo, na način koji sve ono što se dogodilo obasjava iz ugla na koji nismo navikli. Drugačije gledate na rat kad čitate o njemu iz usta djece koja su patila i stradala tokom njega. Kad pročitate priču Lene koja je imala 7 godina kad je ostala bez svoje porodice i čudom preživjela rat. 25 godina kasnije je pronašla tetka i tad joj rekla njeno pravo ime na koje se više nikad nije navikla, jer su je u ratu u tom logoru prozvali drugačije. Kada čitate sjećanja djece kojima su pred očima odvodili ili ubijali roditelje ili njihove ispovijesti iz logora. Kada čitate ispovijest djevojčice koja je logor preživjela samo zato što je bila crnokosa, a njena mlađa sestrica plave kose nije, zato što su je odvodili i uzimali joj krv. Naime, vladalo je mišljenje da je za njemačke ranjenike posebno dobra krv plavokose djece i bukvalno su je istakali iz takve djece i davali vojnicima, a ta djeca su umirala.

Kad god čitam ovakve knjige razmišljam o tome da svaki čitalac koji ih pročita direktno utiče na smanjenje mogućnosti da se takve strahote nekad ponove u budućnosti. Ljudi koji ne znaju šta je rat i kakve se sve strahote u njemu dešavaju su, bar ja tako nekako mislim, skloniji tome da u ratu ne vide nešto toliko strašno. I zato naivno zamišljam da pisanjem i čitanjem ovakvih dokumentarističkih knjiga možemo postići da što manje ljudi ikad u životu i pomisli da je bilo kakav rat rješenje za nešto.

Sama autorica kaže da svakome treba dati riječ da ispriča samo svoju strašnu istinu. A na pitanje da li nam je takva istina potrebna, ona odgovara: “Čovjek koji ne pamti u stanju je da stvori samo zlo i ništa drugo osim zla”.

Ja sam svjesna da ovakve knjige najčešće čitaju oni koji već znaju kakve strahote bilo kakav rat nosi sa sobom, ali isto tako vjerujem da ovakve knjige mogu poslužiti onima koji su imali sreću da rat ne dožive, isti upoznaju kroz tuđa iskustva i isti nikad ne požele. Nikom.

Knjigu poklanjam, kao i do sada.

Način da osvojite knjigu je pisanje komentara na Facebook stranici, ispod posta. Ukoliko je želite, komentare pišite na post – link ovdje do četvrtka (05.01.2017.) u 12 sati. Ja ću onda random metodom jednog dobitnika izabrati i dobiće ovu knjigu :)

Za sve ostale koje zanima knjiga – Lagunine knjige se mogu kupiti u knjižarama Kultura u Banja Luci, Tuzli i Sarajevu. Takođe, knjige mogu da se kupe i preko sajtova www.laguna.rs iwww.delfi.rs