Autor: Hana Kazazović

Pričamo neki dan o tome kako svakim danom sve više ljudi ide sa ovih prostora. Samo jedan dan vidiš da je neko promijenio lokaciju, skoro neprimjetno. I diskutujemo o tome kako u principu ne dobiju svi koji odu ono što žele. Odnosno, svi idu da bi bili srećniji, ali ne postanu svi srećniji. I u knjizi “Knjiga o groblju” Neila Gaimana nađem citat koji fino objasni zašto je to tako:

“To ti je kao sa ljudima koji vjeruju da će biti sretniji ako se presele nekamo drugamo i tek onda shvate da nije u tome stvar. Svuda kamo ideš, vodiš i sebe.”

Moj brat je na ovu temu opet rekao dvije pametne. Mislim, rekao ih je on i više ali su me se ove dvije najviše dojmile.

Ljudi traže sreću a i ne znaju šta je to što ih čini sretnim. I onda ako bauljaju kroz život tražeći to nešto što ne znaju šta je. – moj brat

Kad malo bolje pogledate oko sebe, vidjećete da je to baš tako. Kako naći sreću ako ne znaš kako ona izgleda? Možda je i nađeš ali ne skontaš da je tu, pa se godinama poslije spucaš dlanom po glavi uz ono “Aj, pa kad sam to davno imala!”

Druga stvar je bratov odgovor na pitanje je li zadovoljan životom, koji je dao poznaniku.

Odgovorio mu je da jeste, jako i da voli svoj život. I da mnogi na takav odgovor odmah pomisle kako ima ne znam koliko para, da ih mlati onako k’o sa drveta da mu padaju, jer većina zadovoljstvo poistovjećuje sa brdom para. I da se razočaraju kad shvate da nije to u pitanju, nego da njega neke druge, njemu bitnije stvari čine srećnim i zadovoljnim.

Znate li vi šta vas čini srećnim?

Ja se skoro posvađah sa mužem oko pogleda na izlazak sunca. Kažem mu da mi je životna želja da imam pogled sa prozora, a da je idealan onaj na istok, da vidim sunce kad izlazi. I da mi je jedan od ciljeva u životu baš to. Njemu to nije toliko bitno, ima neke druge stvari koje bi više volio imati, pa smo se raspravljali, skontavši da je i taj moj pogled i prozor, kao i njegove želje, još na dugom štapu. Pa smo ostavili te rasprave za neka druga vremena.

Nije meni sunce sad u fokusu zato što ga nisam vidjela i ne pamtim od kad, nego imam neki poseban osjećaj kad se probudim ujutro i mogu da gledam izlazak. Svako takvo svitanje, a nije ih bilo puno jer nekako cijeli život živim okrenuta na pogrešnu stranu ili na mjestima na kojima ga ne možeš vidjeti, mi se urezao u sjećanje. Jutra u kojima se probudim rano i posmatram buđenje dana su živa u meni kao da ih sad gledam. I nekako imam osjećaj da je svako tako novo jutro vrijedno radovanja i da bi mi nivo sreće bio viši za ukupno 47% samo da mogu da ih gledam češće. Baš 47%. Vjerujte, računala sam pažljivo.

A zalasci su mi onako, nekako čak i tugaljivi, mada i oni znaju biti lijepi.

Naravno, osim tih izlazaka imam spisak svega što mi treba da budem srećna. Pardon, nemam još cijeli, pišem ga pažljivo od kako sam razgovarala sa bratom neki dan. Jer nekih stvari nisi ni svjestan dok ih ne pogledaš zapisane ispred sebe. A sam proces zapisivanja je zanimljiv, jer nije tako jednostavno razabrati šta je baš ono što ti je potrebno da budeš srećan.

Osim zdravlja, naravno.

Pa ću pitati još jednom – šta su vaši izlasci sunca, odnosno – šta je to što vas čini srećnim?

Odgovorite sebi, jer ste vi jedina osoba koju odgovor na to pitanje zaista iskreno zanima.