Odgledala sam juče do kraja seriju Sullivan’s Crossing i smijala sam se kao da se radi o komediji, s kojom realno nema nikakve veze. Međutim, meni je bilo smiješno jer je gluma često prebanalna, a problemi s kojima se likovi uglavnom suočavaju takvi da sam u jednom momentu oplakala od smijeha – kad je Rafe tražio savjet o vezama od svog šefa vatrogasca koji inače iza sebe ima propao brak i ženu koja ga je prevarila sa kolegom. I Rafe se žali kako njegova djevojka nije za brak, ne želi taj papir, a ovaj mu odgovara u fazonu “Onda bolje da sad to raspravite, jer bi se moglo desiti za koju godinu da oboje budete nesretni”. Sve to praćeno tako ozbiljnom i dramatičnom muzikom i izrazima lica da sam, kažem vam, skoro pala s kauča.
Ok, poslije sam skontala da taj moj smijeh najviše liči na ono kad neko na rubu loma živaca dobije napad smijeha, ali ok. Ne čudi me jer tako se nekako često osjećam zadnjih dana – kao da mi zadnji živac u meni visi o niti, pa ja pokušavam da sebe nekako oporavim čitajući predvidive knjige i gledajući predvidive i prilično glupe serije. Na stranu što sam vidjela da sam knjige po kojima je snimljen Sullivan’s Crossing već pročitala 2020. I ničega se ne sjećam. Očito su toliko bile upečatljive.
Da, osim toga pletem povremeno i igram neku igricu u kojoj se para predivo i prvi put sam juče bateriju telefona ispraznila jer sam ganjala to predivo.
Super sam, stvarno. Super sam kad se uzme u obzir da sam u 2 godine i 5 mjeseci ostala bez mame, muža i dva mačora. Da se moj mikro svijet sa 8 živih bića sveo na 4, a moje najbliže okruženje sa 5 na 2 – u samo 2 godine. Super sam kad se uzme u obzir da sam bolest starijeg mačora izgurala sama, bez Dade. Nažalost, mogu uporediti kako je bilo kad je prije 2 godine bolovao Frki i kad sam imala s kim podijeliti brigu i sad, kad sam sve morala sama. Super sam, jer realno, sama sebe često potapšem po glavi i kažem “Dobro je, 4 velika gubitka za 30 mjeseci su previše i kako god da si sada – dobro si. I bićeš dobro”.
I znam da hoću. Kako često znam reći, a zvuči kao crni humor koji me često spašava – u treningu sam s gubicima. Naravno da se nisam navikla, ali prosto – znam kako sve ide. I to sve što intuitivno radim poput gledanja serija koje me nasmijavaju ili čitanja romansi je zdrav način. Uspijem se i družiti povremeno i izaći iz kuće. Pojedem i neku voćku, napravim nekad sebi i ručak (ok, češće donesem od tate repete, ali bitno je da jedem kuhano).
Malo mi ne pomaže to što se bliži godišnjica i kad sam neki dan skontala da su samo 2 mjeseca do nje (a prije toga ide ona naša, kad bi bilo 19 godina), malo sam ostala bez daha i osjetila se kao da mi je neko izbio vazduh. Ali i to je normalno.
Utješno, a malo i zabrinjavajuće je to što je kod tugovanja 99% stvari koje osjetiš normalno. I utješno je to što se nekako navikneš na to da svijet i sve oko sebe sad gledaš drugačije. U početku mi je to bilo strašno i plašila sam se te bjeline i nedostatka vizije ispred sebe. Ali za evo skoro 10 mjeseci sam se navikla i ne pokušavam ništa shvatiti niti isplanirati. Samo se trudim da, koliko god mogu, popravim svaki svoj dan bar mrvicu.
Nekad je to, kao na primjer danas, dijeljenjem ovoga sa vama. I brisanjem one igrice s predivom sa telefona. Fakat je glupa toliko da me mozak juče zabolio. Iako je zarazna i da, na momenat se činilo kao dobar način skretanja misli. Bolje ipak pravo predivo , pa možda nekad privedem kraju ovaj zamišljeni kilometar šala.
