Svi su isti. 

Nakon razmišljanja koje sam o problemima države pisala juče, komentar koji sam dobila me potaknuo da nešto kao nastavak napišem danas jer nisam rekla jednu bitnu stvar. U komentaru kaže – tako nam je jer sami izaberemo ove koji tako rade.

I da – jesu izabrani i mi smo odgovorni za to što smo ih izabrali. Međutim, najveći broj onih koji ne izađu na izbore – a takvih bude oko pola je da su – svi isti.

I ja sam godinama tvrdila da nisu. A unazad par godina su me demantovali i stranke su mi postale potpuno nerelevantne, iz nekoliko razloga.

Prvi razlog je što iz svake stranke znam čak i lično ljude koji valjaju i ljude koji ne valjaju. One koje bih rado vidjela na nekoj funkciji i one kojima ni nacrtanu ovcu ne bih dala da čuvaju. To u kojoj je ko stranci uopšte ne znači ništa nama građanima već odavno.

Drugi razlog je taj što mi na izborima na primjer glasamo za osobu A iz stranke X i onda nakon izbora ta osoba pređe u stranku Y kojoj mi ne bismo ni u ludilu dali glas. I to se dešava već decenijama, da se ljudi premještaju bez obzira na ideologiju koju neka stranka zastupa, a sve u skladu sa svojim ličnim interesima. Zato samo glasanje postaje bezvezno.

I treće – imamo to čudo u zakonu koje omogućava političarima da se kandiduju na listu bez namjere da preuzmu funkciju ako je osvoje. Znate ono kad na primjer gradonačelnik nekog grada bude na listi na opštim izborima, na sve strane su njegovi plakati i on je glavna figura. I onda kad dobije izbore nekog trećeg postavi na tu poziciju, a on ostane na svojoj poziciji gradonačelnika. Slušala sam, na zadnjim izborima je bilo bar 50-ak takvih kandidata, kandidata koji u startu lažu svoje birače. I ja bih to ukinula odmah, da se mene pita.

I realno, evo decenije imamo iza sebe i mislim da se svi možemo složiti da niko nije briljirao. Svi su nekako imali priliku da vode nešto i svi su pokazali da niko, bez obzira na “dres” ne stavlja ljude i njihove interese na prvo mjesto. Svi samo gledaju sebe i svoje interese i čim zasjednu na poziciju počnu živjeti kao da su odvojeni od stvarnosti.

Šta je rješenje? Natjerati ih da rade svoj posao, bez obzira na to u kojoj su stranci. Kako? Tako što nećemo ćutati, tako što ćemo im stalno davati do znanja da ne rade dobro. To je jedini način, jer da – svi su isti i potpuno je nebitno na kojoj su funkciji i u kojoj su stranci.

Zato protesti. A osim njih treba im stalno slati i emailove i poruke na sve dostupne kanale i kritikovati i govoriti šta ne valja i šta ne rade dobro. Jer do izbora i šanse da se iskoristi i ta mogućnost kažnjavanja lošeg rada je dosta. Zato moramo iskoristiti sve preostale mogućnosti da se ti ljudi na vrlo dobro plaćenim pozicijama potaknu da rade posao za koji su izabrani.

Samo na taj način će možda postati bolji. Ako shvate da nisu nedodirljivi i da vidimo koliko loše rade posao koji su zadužili.

Vidimo se u nedjelju na protestima u Zenici.