Kako spavaš, ti pripadniku vrste čovjek, što si sinoć u dekici ostavio 5 jedva prohodalih kučića na livadi, na minusu, bez zaklona, bez majke?

Pretpostavljam da si nakon toga otišao u svoj topli dom, na večeru s porodicom, sretan što si se riješio “problema”. Je li ti taj postupak grije srce i čini san mirnijim?

Čemu učiš svoju djecu? Da je skroz normalno i poželjno slabije odbaciti, posebno kad ne služe ničemu. U starost ideš, čemu se nadaš?

Pogledaš li se kad u ogledalo? Možeš li to napraviti bez da te bude malo stid? Ima li neke mrve ljudskosti u tebi koja ti možda uzvrati pogled pa te bude stid? Ili si skroz zgubio osjećaj za normalno, pravedno, ljudsko?

Jesi i ti onaj što tvrdi da sterilisati i kastrirati psa i mačku nije prirodno? Ali ti je zato prirodno ostaviti ih na ledini i na zimi? Ili u kantu ili u rijeku? Za takve ni ne saznamo.

Nije bolan, Jesenjin onu pjesmu o keruši i kučićima pisao kao predložak za to kako treba raditi, nego da opiše kako ne treba… Nisi pratio na času kad je nastavnica govorila o tome šta je pisac htio reći, to je sigurno.

Nadam se da si sretan i miran i u toplom. I nadam se da se nikad prema tebi niko neće ponašati onako kako ti postupaš sa slabijima od sebe. Smrzne mi se i duša i srce kad pomislim na tu mogućnost. Jer, koliko god možda neko mislio da si zaslužio da ti se vrati istom mjerom, ja ipak vjerujem da niko nije zaslužio takvu okrutnost. 

P.S. Inspirisano događajem od sinoć sa ulica Zenice. Dešava se stalno, bar 3-4 puta mjesečno, i sa psima i sa mačkama. Za sve one koji se pitaju otkud psi na ulicama – od tud što ljudi nisu odgovorni vlasnici i misle da je sasvim normalno leglo donijeti i ostaviti na ulici. Od tud što se ne poštuje zakon koji kaže da vlasnik treba voditi računa o razmnožavanju svog ljubimca. Od tud što gradske vlasti isto ne provode taj zakon, pa kad i prijaviš nekog sa dokazima da je donio i ostavio leglo (broj tablice i sl.) niko ne napravi ništa. Jer živimo u državi i u gradu u kojem se smatra normalnim da se problemi rješavaju silom ili ubijanjem. Stalno čujem i čitam pozive da se pobiju životinje na ulicama. E pa samo da vam kažem – to nije normalno i to nije rješenje. A ako vam se bilo kakvo ubijanje čini kao rješenje, otiđite da vam neko to pogleda. Nije sramota.

Ako moje pisanje na na bilo koji način obogaćuje vaš život i želite podržati moj rad, možete to učiniti jednokratnom donacijom na https://www.buymeacoffee.com/cyberbosanka ili na https://www.paypal.com/paypalme/cyberbosanka Time pomažete i nepostojanje reklama u mojim sadržajima. A reklame smaraju, zar ne ?

Drugi način je kupovinom e-knjige “Na putu prema sebi”. To je zbirka odabranih tekstova sa bloga, pisanih uglavnom do 2018. Kupiti je možete na https://cyberbosanka.gumroad.com/l/vpxvf