Pisala sam o BlogOpenu i obećala tekst o Blogging turi Vojvodina kojoj sam prisustvovala i koja me oduševila. O čemu se radi(lo)? U ponedjeljak (10.oktobra) smo u organizaciji BlogOpena imali neku vrstu izleta namijenjenog upoznavanju kulture i znamenitosti Vojvodine. Bilo nas je 14, gosti predavači i nas nekoliko bloggera skupa sa organizatorima. Pošto mi je bilo jako lijepo i zanimljivo opisaću redom gdje smo sve bili i šta smo vidjeli, a i fotografije će upotpuniti “priču”.
Prvobitna zamisao je bila da idemo autobusom koji nas je i skupio po Novom Sadu, ali su organizatori (Tatjana i Roman) pametno zaključili da je bolje ako se prebacimo u automobile i nastavimo na taj način. Realno – autobus je bio prevelik za nas 14 koliko nas je ostalo na toj turi. Razumljivo, ponedjeljak, radni dan, pa su samo rijetki mogli sebi priuštiti luksuz izostanka radi uživanja. Rijetki i oni koji već 3 godine nisu bili nigdje na odmoru (ovo je meni opravdanje). Prebacili smo se u 2 službene Mazde BlogOpena (odlične su) a Darko nam je bio treći član posade.
Prva destinacija je bila zgrada Vlade Vojvodine i prijem kod potpredsjednice Ane Tomanove – Makanove. Ovo je meni lično bila prva posjeta bilo kojoj Vladi i ulazak zgradu tog tipa, pa nisam imala pojma šta nas tamo očekuje. A najmanje od svega sam očekivala da će nas potpredsjednica, nakon formalnog dijela, govora i slikanja, počastiti doručkom. U prevodu – dobili smo ovale prepune hrane, vojvođanskih specijaliteta, pa smo se kvalitetno najeli i spremili za dalji obilazak. Zato sam ovu sliku nazvala “Na doručku kod Vlade” :)
Nakon ove posjete smo krenuli prema Fruškoj Gori, a prva destinacija nam je bio Muzej pčelarstva i Vinski podrum Živanović. Muzej je osnovan 1968. godine i posvećen je Jovanu Živanoviću koji je, između ostalog bio i profesor pčelarstva na Karlovačkoj bogosloviji. Naučili smo puno toga o pčelama i pčelarstvu inače. Da mi je neko prije spomenuo da postoji muzej pčelarstva i da je jako interesantan ne bih vjerovala misleći da se tu nema šta posebno pokazati niti ispričati. Greška, zato ako vas put nanese kroz Sremske Karlovce svratite i nećete se pokajati.
Posebno ako volite vino :) Mi smo nakon priče o pčelama išli za pričom o vinu. Posjetili smo podrum u kojem vino spava. Mračno je i tiho, pod je zemljani jer vino mora imati mir :)
Nakon toga smo se popeli na sprat gdje nam je bila spremljena degustacija – 7 vrsta vina koje proizvodi ovaj podrum. Sreća pa su nam dali i one lončiće u koje smo mogli prosuti ono što ne možemo popiti. Da nije bilo tako mnogi od nas bi ostali tu, na prvoj stanici izleta :D U svakom slučaju, od tih sedam meni se jako svidjelo jedno vino kojem sam zaboravila ime, a u suštini bar 4 su odlična. I da, naučili smo da ljudi stalno mirišu vino zbog toga što je njegovo udisanje ljekovito pa je to neka vrsta inhalacije.
Nakon vina smo probali i med koji je odličan, a evo još jednom da napomenem ono što često stvara dilemu – pravi med se kristališe. Tako kaže gospodin Živanović.
Nakon vina i meda krenuli smo da obiđemo jedan manastir. Iznenadio me podatak da na Fruškoj Gori ima 16 manastira. Mi smo posjetili Krušedol koji je prelijep. I iskreno tako je mirno tamo da smo svi rekli kako bi bilo super nekih 7 dana provesti u takvom miru i tišini, radi punjenja baterija. Manastir Krušedol, čija je gradnja počela 1509. godine, a osnovan je od strane despota Đorđa Brankovića (monaha Maksima) i njegove majke Angeline. Manastir ima bogatu istoriju o kojoj možete pročitati detajno na linku, a današnjim posjetiocima uveliko privlači pažnju kao mauzolej u kojem leže ostaci mnogobrojnih značajnih Srba. Između ostalih tu su grof Đorđe Branković, kneginja Ljubica Obrenović i kralj Milan Obrenović. Nakon ovog manastira poželjela sam zaista obići još neki, pa ko zna, možda prilikom neke sljedeće posjete Fruškoj Gori bude i to.
I na kraju je ostalo da se upoznamo sa jednom od najvećih atrakcija Vojvodine – njenom hranom :) Za tu priliku su nas domaćini odveli na “Zekin salaš” u Krčedinu. To vam je u principu etno restoran napravljen od klasičnog vojvođanskog salaša – dvorišta, posjeda. Živjela sam 3 godine na selu u Vojvodini pa je meni lično to sve manje više poznato – i ambijent a i hrana. Ali zato gosti, stranci, a i moj Bosanac, su bili oduševljeni.
Pokazali su nam prvo vinoteku i mali muzej, a onda nas posjeli za trpezu. I krenuli iznositi ovale i tanjire. Sve dok nam na stolu nije nestalo mjesta. Znate šta je bio problem kod ove gozbe? Što je od svega ponuđenog na stolu bila samo jedna stvar koju ja ne volim – neke flekice sa suhim vratom. A sve ostalo je u vrhu mojih omiljenih jela. Tako da je malo falilo da svi umremo jedući. Strancima se posebno svidio ajvar (što li?) pa su se interesovali za recept. Objašnjeno im je da je jedini recept za pravljenje ajvara – baka sa ovih prostora. Tako da – izvozićemo ajvar u UK, lakše je :)
Za desert smo dobili krofne (koje nisam slikala nego pojela), pa je generalni zaključak na kraju da je za nas koji inače muku mučimo sa kilažom Vojvodina teritorij koji je bolje zaobići na neko vrijeme. Govorim iz iskustva. A Miloje mi je objasnio da su Vojvođani usporeni zbog te silne hrane koju jedu – valja to svariti :)
Zekin salaš je jedno prelijepo mjesto u kojem ćete uživati. Napomena – ponedjeljkom ne radi jer “Zeka odmara ponedjeljkom”, mada je samo zbog nas napravio izuzetak.
Tura je završila na Petrovaradinskoj tvrđavi. Ja sam to propustila jer sam je obišla dan ranije, ali svakako je to obavezna stanica na bilo kakvom putovanju u Novi Sad.
Inače, na kraju moram reći da sam iskreno oduševljena ovim gradom. Prelijep je i tako uređen da me ostavio bez teksta. Sve je čisto, uređeno i pod konac, pa sam uz jako ljubazne građane na svakom koraku zaista uživala tokom boravka. U Rimu postoji Fontana di Trevi za koju postoji legenda da kada baciš novčić i poželiš želju – ona ti se ispuni ali se moraš i vratiti u Rim. Da postoji takva fontana u Novom Sadu ja bih sigurno bacila bar jedan novčić tamo :)
P.S. U nastavku preporučujem da pročitate i tekst koji je pisao moj čoJk koji je prvi put bio u Novom Sadu, a nakon 21 godine prvi put i u Srbiji. Tekst – Kako je meni bilo u Novom Sadu
na ovoj jednoj predzadnjoj slici nalazi se,u Vojvodini receno gust pasulj,dok u Srbiji i Makedoniji kazu,gravce tavce ili tavce gravce,.Sluzio sam vojsku u Petrovaradinu i preko puta kasarne je bio jedan nas restoran,vojnicki,gdje si mogao da pojedes ovakav pasulj kao na slici za nas vojnike veoma povoljnoj cijeni.Ohhhh samo kad se sjetim koliko sam se puta pocastio,ponekad i 3 puta sedmicno.A tek teta Vida konobarica, za nas pojedine (povjerljive) si mogao i na veresiju da jedes i pijes,naravno.A tek mljecni restoran nesto nize.Stolovi kao u baru stojeci.Sve vrste peciva sa prilozima ,mesnim, mlijecnim, i velikim kriglama ,bijele kafe ,kakao-a,mljijeka,caja,divke itd.Vi mozete da otkrivate Vojvodinu a ja sam je otkrio i ovo je samo mali dio sjecanja od onog sto sam dozivio.Jednom cu na Zenica online opisati par momenata iz mojih utisaka o Novom Sadu i opcenito Vojvodini.Zima dolazi pa ce se imati vis vremena za pisanje.
Moja prelepa Vojvodina! Drago mi je da si uzivala.
Naravno, tamo uvijek uživam :)