Neki ljudi odu, a ostave toliko toga da se više ne zna šta znači “otići”. Pišem jer moram negdje staviti sve što mi se vrti po glavi i srcu otkako si zauvijek zašutio. Zapisujem jer ono što ostaje – jeste i ljubav, i tuga, i zahvalnost, i sve što nas je činilo nama.

Sedam je punih dana od kako živim s informacijom da te nema. Prilično kratko, ali meni ujedno djeluje već kao vječnost. Vrtim u glavi datume i dane – ovoliko je prošlo od kako si otišao u bolnicu, toliko od kako smo se zadnji put vidjeli ili čuli… zapisujem sve trudeći se da mi ništa ne pobjegne jer mi sve te činjenice nešto znače, a ni sama sebi ne znam objasniti šta. 

Iskreno, nisam još ni svjesna da se stvarno nećeš više pojaviti na vrata ili izaći iz sobe. Mislim, znam to naravno, nisam luda. Ali negdje podsvjesno ta konačnost mi nije sjela u glavi i ne znam kad će i hoće li.

I onda se vraćam na onu svoju vjeru da ti možda stvarno to sve vidiš i znaš, kao što sam vjerovala i vjerujem i za mamu. I uhvatim se za ono da je tako negdje bilo zapisano i da je tako moralo biti, iz razloga koji su nam nepoznati, ali su nekad određeni. 

Ta vjera mi pomaže iskreno i samo zahvaljujući njoj guram dan po dan, ili još bolje rečeno trenutak po trenutak.

Voljela bih da si mogao vidjeti koliko ljudi je došlo da te isprati. Svi oni su mi pomogli da to izdržim i svi oni zagrljaji su bili snaga koju smo dijelili. Bojala sam se kako ću to sve izdržati jer sam znala da će meni susret sa mnogima od njih biti pretežak.

Jer, voljela bih da mogu mnogima od njih reći koliko si ih volio. Znaju te mnogi kao nekoga ko je sve provlačio kroz šalu, prepričavaju se tvoje fore… ali mislim da malo ko zna koliko si zaista iskreno volio te ljude. I koliko puta si mi pričao o njima i koliko si se radovao njihovim uspjesima i tugovao zbog gubitaka koji su im se dešavali.

Rekla sam i to mi je isto jedna od utjeha – imaš super ekipu tamo gdje si. Nekad pomislim da je odlazak svakog od njih koji su te tamo dočekali načeo dio tog srca koje te odvelo. Previše odlazaka i gubitaka i to sve češćih nisu bili nešto što si mogao normalno nositi u sebi.

Igor mi je rekao da prestanem sa razmišljanjem o tome je li te puno bolilo od kako su te odveli i jesi li bio svjestan taj zadnji dan prije operacije i svega što se dešavalo. Jer ako nastavim, poludjeću, a nemam te informacije svakako. I trudim se da ne mislim, a onda kad mi padne na pamet počnem da se molim da nisi bio svjestan i da je sve nekako prošlo bez previše boli. I trudim se da mislim o tome kako sam uradila sve što sam mogla i to jutro i inače. Valjda jesam, jer evo ne znam šta se moglo napraviti drugačije. 

I držim se za zahvalnost.

Za sve ove godine koje smo proveli zajedno i za to što sam te imala u životu. 18 godina nije malo, ali je meni malo. I držim se za zahvalnost za to što je puno njih uz mene sad kao podrška i znam da imam dosta ljudi kojima se mogu obratiti ako mi nešto zatreba. Vjerovatno i hoću nekad tražiti bar razgovor, pobijediti na silu tog introverta u sebi koji mi je najveći neprijatelj. Ali će ostati činjenica i to sam ti napisala u onoj poruci koju nisi nikad pročitao – da sam jedino s tobom mogla biti 100% ja, bez filtera i ograda. Samo si ti znao po pogledu prepoznati u kakvom sam raspoloženju i sačekati da preradim sve što mi se dešava pa da onda to podijelim s tobom. I hvala ti na tome posebno. 

I to je nešto što bez čega ne znam kako ću naučiti dalje živjeti. Mislim, znam da ću biti ok u nekom trenutku. Sad sam već u treningu sa gubicima. Da mi je neko pričao da ću u 20 mjeseci ostati i bez mame i bez mačora (znam, mnogi će prevrnuti očima na ovo, ali ti znaš koliko nas je oboje Frkijev odlazak pogodio) i bez tebe – ne bih vjerovala. Ali, izguraću nekako. Moram, ako ništa zbog ove dvojice mačora koji su mi najveća podrška. Ne puštaju me ni na sekund i od prvog momenta spavamo zajedno i to tako da se obojica zalijepe za mene i tako mi daju taj osjećaj da nisam sama.

Trudim se da ne mislim o stvarima koje smo planirali, a koje se neće desiti. Boli me čak i onaj crveno bijeli šorc koji nisi pronosao, a tako si se radovao što ti sad može i što ćeš ga nositi na ljeto. Boli me to što nećemo zajedno otići ove godine u Trpanj, a koliko smo godina to planirali. Rekla mi je Ljubica da bih možda trebala to napraviti sama, ali sumnjam da bih preživjela. Jer, mislim da si Trpanj volio čak više i od mene. Ali možda nekad i odem, ako budem imala snage.

Nadam se da nas vidiš i da sve ovo znaš. I vjerujem da nas sve nekako čuvaš. Čuvaćemo i mi uspomenu na tebe i držati te živim u pričama i djelima. Javi se bar u snovima. I zagrli mi sve tamo koje sam voljela, a ti znaš koji su. I čuvaj mi neko dobro mjesto gore. A dok se to ne desi, znaj da te volim.