Nafta, rode i policija – jedan običan dan u Zenici

Barel nafte pao ispod 36 dolara. Kažu da je to najniža cijena još od 2004. godine i da je to najbolji pokazatelj da je ekonomska kriza u punom jeku.

Iskreno, nije mi trebala vijest sa radija da bih se uvjerila u to. Po ko zna koji put računam u glavi, sabirem i oduzimam dane i račune, prihode i rashode. Oko mene prolaze zabrinuta i uglavnom neispavana lica. U ovako sivo i sumorno jutro i ne očekujem da ću vidjeti bilo koga nasmijanog, nekako osmijeh ne ide uz ovo sivilo.

I ne znam šta je tu uzrok a šta posljedica – da li smo smrknuti zato što je sve sivo ili je sve sivo zato što štedimo osmjehe?

Ulazim u malu ulicu koja sva odzvanja u disco ritmu. Gledam oko sebe i zamišljam osobu koja ovako rano sluša tako glasnu i brzu muziku. Skoro da iza poluotvorenog prozora mogu nazrijeti djevojku kako u ritmu izvodi vježbe pokušavajući „skinuti“ višak kilograma koje samo ona primijeti. „Za ljepotu se treba i pomučiti“ – čujem u glavi riječi kojima pripadnice ljepšeg pola pravdaju sve svoje muke i patnje. Da, u pravu ste svi vi koji mislite kako zasigurno spadam u one koji radije pokušavaju istopiti salo na suncu. Činjenica je da sam imala nekoliko pokušaja bavljenja fizičkom aktivnošću i činjenica je da je sve ostalo samo na pokušaju. Jedino u čemu sam istrajala je to da ne koristim nijedno prevozno sredstvo osim vlastitih nogu pa valjda samo zbog toga nisam do sada postala ukočena i zakržljala.

Prelazim most. Bosna se povukla od juče za čitavih ne znam koliko centimetara. Nije toliko bitan podatak da bih se spuštala i mjerila mada uz sebe uvijek kao svako na sve spremno žensko nosim metar. Posmatram sad već stalne stanovnice Zenice – divlje patke. Nikad nisam saznala odkud one u našem gradu ali sam ubijeđena da su pobjegle sa nekog mnogo ružnog mjesta. Kako inače objasniti to što su već godinama tu, na rijeci koja ima boju čokoladnog mlijeka i kojom najčešće pluta plastična ambalaža. Ovdje su valjda ostale samo zbog toga što ih niko ne lovi. Umjesto da ih ljudi maltretiraju oni ih hrane, svako jutro vidim kako im bacaju ostatke hljeba u vodu.

Često vidim i čaplje i ponekad rodu. Mada mi se čini da su ovo neke lažne rode pošto uvijek stoje čvrsto na obe noge a ne na jednoj kako sam ih viđala na onim crtežima u osnovnoj školi. Juče ujutro sam vidjela kako se rode pakuju i odlaze negdje, valjda na jug. Tačnije nisam ih vidjela kako se pakuju nego kako lete poredane u pravilno slovo V. Jedna je malo zaostajala ali ih je već iznad Bojinog Vira stigla i priključila se jatu. Baš sam mislila kako nam u školi nikad nisu rekli gdje je taj jug na koji se sele ptice? Znam samo da je negdje južno. I dok sam ih gledala kako odlaze zamišljala sam kako će sjediti uskoro na tom nekom Jugu i uživati. Neće morati udisati Mittal.

Ulazim u dio grada u kojem caruje beton i jedinu vezu sa prirodom predstavlja cvjećara pored koje prolazim. Sa trafika me gleda dugokosi Ćelo koji se još jednom, valjda zadnji put, popeo na sve naslovnice. Tete koje rade u trafikama se ne vide iza brda Avaza – podsjeti me da je petak. Avaz se petkom prodaje na kilograme.

Na povratku kući umjesto pataka i roda gledam specijalne policajce kako rade svoj posao. Valjda se tako zove zaustavljanje i pretresanje automobila na cesti. Posebnu pažnju mi privlači jedan koji valjda služi da zaplaši potencijalne kriminalce – isprsio se a preko prsa drži veliki mitraljez. Ili nešto što liči na mitraljez, u svakom slučaju nešto iz čega se puca. Gledam ga, nije ni Nikoletina Bursać bio onako ponosan na svoju ulogu.

A on je imao radi čega biti ponosan.


 — — 

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X