Ako biste me pitali koji je to trenutak u kojem sam stvarno odrasla, rekla bih da je to bio momenat kad sam shvatila da mogu mijenjati svoja uvjerenja, stavove i razmišljanja. Da mogu napredovati i stalno raditi na sebi i svaki dan biti pametnija i bolja osoba. Meni se to desilo u kasnim dvadesetim i možda je to malo i kasno za sazrijevanje. Ali prosto do tog trenutka ja stvarno jesam mislila da sam formirana osoba koja se ne može više mijenjati.

I ne mogu vam dobro opisati koliko je meni to otkriće bilo rasterećujuće i koliko sam od tada napredovala, radila na sebi, širila svoje vidike i stalno učila – o sebi i svijetu oko mene. 

Zašto ovo pišem? Zato što sam neki dan ponovo vidjela negodovanje i diskusiju na temu rodno senzitivnog jezika. Da li nam treba i zašto je važno da koristimo odgovarajuće nazive za ženska zanimanja? I ono uvijek isto naglašavanje kako rodna ravnopravnost neće preko noći zaživjeti ako kažemo psihologinja umjesto psiholog, za ženu koja je diplomirala psihologiju i to joj je zanimanje, na primjer.

I kad god se desi da vidim takve rasprave i stavove, posebno žena – ja se štrecnem jer prepoznam u njima sebe od prije desetak godina.

Da, ja sam bila ista ta kojoj nije bilo jasno zašto je važan rodno senzitivni jezik i korištenje odgovarajućih naziva za žene.

Da, ja sam bila ta kojoj su smetali ti izrazi i smatrala sam da ne utiču ni na šta i da je sasvim svejedno da li sam bloger ili blogerka i autor ili autorica.

Ali sam istovremeno željela znati zašto se na tome insistira i zašto je to bitno. Uvijek sam željela shvatiti argumente koji stoje iza nečeg, pa sam tako čitala mnoge studije, slušala intervjue i diskusije na ovu temu. Čitala sam i knjige, o predrasudama i podrazumijevanju. I sve to je imalo efekta, jer sam shvatila da nisam ja u pravu i da jeste bitno.

Na primjer, jako mi je pomogao primjer iz engleskog jezika, jer sam uvijek smatrala da je njihov jezik bolji za te stvari pošto nema imenice u muškom i ženskom rodu. Mislila sam da kod njih nema problema i onda vidjela ovakav primjer:

Where were you?

I was in a meeting with a lawyer.

What did he say?

He didn’t say anything, she did.

Podrazumijevalo se da je „lawyer“ – advokat, a ne advokatica. I tu mi se upalila lampica da je u stvari problem u podrazumijevanju, u stavu da su neka zanimanja muška. Problem je u navici da muškarci rade određene poslove i da se, čak i kad postoje ista ta ženska zanimanja, za njih smatra / podrazumijeva da su muška.

Jer decenijama, da ne kažem vijekovima koristimo određene izraze. Navikli smo na njih i prosto nam ovi drugi nisu bliski, nismo se srodili sa njima i smatramo ih nepotrebnim.

I kad sam prebacila fokus sa toga da nazivi za ženska zanimanja nisu samo pakovanje, nego da njihova upotreba sadrži itekako potrebnu suštinu, prestao mi je jezik zapinjati na njima.

Nedavno vidjeh primjer u kojem djevojka kaže da je primijetila da kad za nekog kažu da je bloger ili influenser ljudi reaguju skroz ok i nemaju negativne komentare. A kad se za isti posao kaže da ga radi blogerka ili influenserka, onda to ima negativnu konotaciju. 

A nije do osobe koja to radi, realno. Nego do duboko ukorijenjenog stava da neke poslove žene rade lošije od muškaraca. Nije do osobe nego do predrasude da su muškarci ozbiljniji i pouzdaniji u poslu od žena. I da neke funkcije nisu za ženu. Znam to jer sam lično nekoliko puta doživjela da u mojoj vlastitoj radnji ljudi traže gazdu, pa kad kažem da sam ja gazdarica opet ponove da će sačekati gazdu, jer vjerovatno misle da sam gazdina žena, privremeno tu dok on ne dođe.  

E zato ja već godinama pazim da koristim rodno senzitivni jezik. I kad god biram riječ koju ću upotrijebiti ne govorim je tek tako. Govorim je sa ciljem da sve direktorice, inženjerke, psihologinje, advokatice, vozačice, studentice, blogerke i sve ostale žene prokrče put i utkaju neke nove stavove za generacije koje dolaze. Ženama ne treba plašt sa muškom oznakom zanimanja da bi ih se shvatilo ozbiljno. One će stav drugih o sebi, jednako kao i muškarci, formirati svojim radom i onim kakve su.

Možda vam se ne čini da je bitno i smatrate da nema uticaj. Ali itekako utiče na ono što mislimo o nečijim sposobnostima. I utiče na vidljivost i na smanjenje predrasuda.

A što se tiče izraza koji vam se ne dopadaju ili smatrate da nisu primjereni „za naš jezik“ samo ću vam reći da je u pitanju navika. I ovo isto govorim iz iskustva. Kad nekoliko puta upotrijebite neku riječ i znate zašto koristite nju, onda vam ona postane bliska kao i bilo koja druga. I da, postoje situacije kad zastanem i razmišljam o tome kako nešto reći i kad konsultujem Google ili ljude jer nisam sigurna. I to je normalno jer se navike nikad ne mijenjaju preko noći. I ne smeta mi jer znam zašto to radim i zašto (mi) je važno.

Tekst je nastao u okviru projekta “Uvođenje rodno osviještenih politika u visoko obrazovanje” (UNIGEM), koji provodi TPO fondacija uz finansijsku podršku Vlade Ujedinjenog Kraljevstva.