Činjenica je da žene danas imaju mnogo više mogućnosti nego onda kada je i nastao ovaj praznik. Ali to nije dovoljno i još uvijek smo daleko od toga da budemo ravnopravne.

Odmah na početku moram razjasniti jednu stvar. Priča o ravnopravnosti žena i muškaraca često zna otići u pogrešnom pravcu. I moram priznati da se trenutno nalazimo u situaciji kada spominjanjem ženskih prava odmah dobiješ etiketu feministkinje ili u drugom slučaju misle da si član nekog udruženja koje zarađuje pričajući o zaštiti ženskih prava.

I sama sam bila u takvoj situaciji a onda sam prije par godina pričala sa jednom poznanicom, feministkinjom. Pitala sam je otvoreno o čemu to oni stalno i da li zaista hoće da kažu da žene trebaju biti iste kao i muškarci? I kroz taj razgovor sa njom sam shvatila više nego kroz sve silne akcije za prava žena koje godinama gledam oko sebe.

Kako? Pa fino, objasnila mi je da niko ne kaže da su žene i muškarci isti i da se u stvari radi o borbi za jednaka prava muškaraca i žena. U prevodu to znači da nas niko ne ocjenjuje i procjenjuje prema polu – nego prema sposobnostima. Kao što u intervjuu Aleksandra reče – kad se radi o funkcijama u vlasti podrazumijeva se da su muškarci sposobni za obavljanje tih poslova, ali se žene procjenjuju koliko su sposobne. Zato što su žene. I htjeli mi to priznati ili ne, i danas na našim prostorima preovladava mišljenje da je žena ta koja je sposobna da bude majka, da kuha, da se brine o djeci. A ako se ispostavi da osim toga zna i može još svašta nešto pored toga – onda se na nju gleda kao na malo čudo ili kao na neku koja se glupira ili glumi neku veličinu.

Ovo znam iz ličnog iskustva.

Šta hoću reći? Ja sebe ne stavljam u podređen položaj u odnosu na muškarce, ali je činjenica da mi se dešava da me drugi stavljaju. Na primjer, 5 godina sam bila vlasnica prodavnice suvenira u Zenici. I vrlo često mi se dešavalo da mnogi u toj mojoj radnji traže “gazdu”. I kad bih im rekla da sam ja gazdarica gledali su me blijedo, kao da se zezam sa njima. Neki od njih su bili zapanjeni tom činjenicom a neki su mislili da sam gazdarica po sistemu – gazdina žena, pa pitali “A kad će doći gazda?” Prije te prodavnice sam radila sa kolegama u  nekoj vrsti štamparije i jedno od zaduženja mi je bilo da pregovaram sa klijentima o tome kakve vizit karte ili naljepnice hoće da naruče. Vrlo često mi se znalo desiti da moram sačekati kolegu da završi dogovore jer klijenti nisu mislili da ja to mogu dovoljno dobro odraditi. Nikad to nisu govorili otvoreno, ali su razvlačili sa svim dok se ne pojavi kolega. I onda se sve završavalo tako što on stoji pored mene i povremeno klimne glavom a mušterija sretna što je tu “muška ruka” koja garantuje da će posao biti urađen kako treba.

O takvim pravima ja govorim – o tome da me neko ne gleda kao manje sposobnu ako radim nešto samo zato što sam žensko. I ne pada mi na pamet da teglim po kući ili da se petljam u neke stvari koje ne znam ili koje prevazilaze moje mogućnosti. Ne zato što sam žensko i što su to “muške” stvari – nego zato što ja to ne mogu.

Kao što ni muškarci ne mogu rađati djecu. To je jedina razlika koju sam ja za ovih svojih 35 godina uočila između muškaraca i žena. Znam muškarce koji peglaju i peru suđe puno bolje nego mnogo žena. Samo što najčešće to ne govore javno jer odmah dobiju etiketu papučara. Znam muškarce koji kuhaju mnogo bolje nego žene. Znam i žene koje voze mnogo bolje nego 99% muškaraca koje sam upoznala.

Sve je stvar sposobnosti i interesovanja.

Postoje žene koje su rođene za to da budu majke i to je ono što ih ispunjava. Postoje i one koje se ostvaruju na neki drugi način, kroz karijeru, umjetnost, ili balansiraju između uloge majke i posla. Sve je stvar izbora. I kad govorim o jednakim pravima žena i muškaraca govorim o izboru da radimo i budemo ono što želimo bez obzira na to kojeg smo pola. Da imamo iste šanse i da nas procjenjuju prema sposobnostima. Ne prema tome šta smo.

A posebno da niko nema pravo da nas šamara ili tuče zato što nam je muž, momak, otac, brat. A to se dešava i danas oko nas, samo možda ne vidite. Mnogo žena i danas dobija batine i živi u strahu, zato što njihovi muškarci smatraju da je njihovo pravo tući ženu ako ne sluša. Ili ako ne radi onako kako oni misle da je ispravno. I što je najgore – i te žene misle isto. Misle da nemaju prava na život bez podređene uloge u odnosu na muškarca. Nemaju samopouzdanja jer su ih vjerovatno od malena naučili da su muškarci vrjedniji od njih i da je njihov maksimum da budu dobre sluge tim muškarcima.

Zato bih ja voljela da se ovaj praznik obilježava, ali ne kupovinom celofana i cvijeća. Evo, ja ga obilježavam pišući o njemu i pravima žena. I živim njegovu ideju. I svako od nas svaki dan može obilježavati ovaj praznik tako što će živjeti u duhu onog što je on pokrenuo – a to je svijest da imamo ista prava, svaki dan.

Meni nije prvenstveno prioritet kako ću nazvati ženu koja obavlja neku fukciju. Sebe još uvijek češće potpišem blogerom a ne blogerkom. Ne mislim da je titula nešto što može bitno uticati na moja prava. Ima puno važnijih stvari i hajde da njih rješavamo.

I zato – Drage žene koje ovo čitate – želim vam sretan praznik! I zapamtite – možete sve što hoćete! AKO hoćete!

A šta o ovom prazniku misle i neki drugi zanimljivi ljudi, pročitajte u nastavku.

Srđan Puhalo, psiholog
 Ja mislim da treba oživjeti revolucionarni duh 8. marta i iz kafana i restorana izvesti ga na ulicu. Postoji mnogo razloga zbog čega žene danas trebaju da “otimaju” svoja prava u našem društvu. U našem društvu žene nisu ravnopravne sa muškarcima i to se neće promijeniti umotavanjem u šareni celofan, već se to mora osvjestiti na ulici i kroz jasne i precizne zahtjeve upućene ovima na vlasti. Ta borba treba da bude konstantna, a kulminacija treba da bude svakog 8. marta. Ja ga ne obilježavam, ali znam da nekim ženama to znači i pozovem ih i čestitam im praznik.

Aleksandra Kuljanin, pomoćnik urednika BH Student i blogerka
Prvenstveno, ja 8. mart i dalje vidim kao simbol borbe za prava žena, i mislim da bi se trebala graditi ta svijest. Nažalost, živimo u takvom vremenu kad datumi poput 8. marta predstavljaju komercijalne praznike i obično ono o čemu razmišljamo uoči Dana žena jeste šta kupiti. Više i ne razmišljamo o periodu kada se žene nisu mogle obrazovati ili zaposliti, ili kada su neki poslovi bili smatrani tipično muškim, ili kada žene nisu imale pravo glasa. Moje mišljenje je da je ipak najvažnije obilježje 8. marta ideologija koja stoji iza tog datuma, pa se na ovaj dan trebamo bar prisjetiti naših hrabrih pretkinja. Što se mene tiče, slavim Dan žena u ideološkom smislu, ali ne očekujem poklone ni cvijeće. Mislim da ću ove godine 8. mart obilježiti izlaskom sa drugaricama i biti zahvalna što sam pripadnica ljepšeg spola.

Milan Strongman Jovanović, bloger 
Mislim da je obeležavanje osmog marta veliko poniženje za žene. Mislim na ovaj široko rasprostranjen način sa zajapurenim debeljanima koji kupuju jedan jedini put cveće u toku godine, sa onim odvratnim izveštačenim ručkovima, … To treba zabraniti. Muškarac ili poštuje ženu ili slavi osmi mart. Da ne spominjem ono što žena ženi kupuje…

Naravno da žene nisu ravnopravne i da su plaćene manje nego muškarci, samo se to prećutkuje i pakuje u “ravnopravnost polova”. Kako drugačije tumačiti recimo da svaka partija mora da ima barem jednu ženu u rukovodstvu nego kao prikrivanje diskriminacije žena.

Pravi muškarac voli i poštuje svoju 365 dana godišnje a ne samo u periodu od šestog do devetog marta.

Lejla Brčaninović, PR direktorica agencije PRIME Communications
Pravi smisao obilježavanja 8. marta se davno izgubio i vjerujem da mnogi, pa i mnoge žene, nisu svjesne zbog čega je 8. mart značajan dan i uglavnom povezuju taj praznik sa poklonima u firmi ili zabavnim druženjima i putovanjima sa kolegicama ili prijateljicama.

Žene se i danas susreću sa mnogim izazovima i preprekama i zbog toga smatram da bi ne samo za 8. mart nego i ostalih 364 dana u godini trebale raditi na jačanju položaja žena u organizaciji, na podizanju svijesti javnosti o značaju žena na odgovornim pozicijama i stvarati bolje uslove za buduće generacije.

Osmi mart neću posebno obilježiti ali ću i dalje kroz aktivan rad na projektu Žene Liderke 21. vijeka, koji upravo ima za cilj da promoviše i afirmiše žene na odgovornim funkcijama koje su u svojim okruženjima uticajne i koje svojim radom donose pozitivne promjene, dati svoj doprinos.

Uvjerenja sam da svaka žena koja ima mogućnosti da pomogne drugoj ženi i da svoj doprinos u poboljšanju pozicije žene u organizaciji i društvu ima obavezu to da uradi i to ne samo za 8. mart nego svaki dan. Vidim to kao jednu od svojih misija u životu i nadam se da će mnoge žene otvoriti vrata i pružiti priliku drugim ženama jer samo tako možemo da stvorimo bolje okruženje za nas i buduće generacije.

Aleksandar Trifunović, glavni urednik online magazina “Buka”
Mislim da je 8. mart najbolji izgovor za nepažnju prema ženama tokom cijele godine i činjenica da smo jedno od rijetkih društava koje ga i dalje obilježava na ovaj arhaični način nam ne ide u prilog. Ja ga se lično grozim i ne obilježavam ga na ovaj način, a ženama koje volim dajem pažnju kad god mogu i ne treba mi niko određivati koji je to dan u godini. Žene jednostavno trebaju da se izbore za veća prava u našem društvu od jednog karanfila godišnje, a trenutno sa pravima stoje jako loše. Da je to tačno vidimo po podatku da je nova Vlada BiH formirana bez ijedne žene ministrice i pored svih seminara i tlapnji o ravnopravnosti polova. Osmi mart je dan kada su se žene počele boriti za svoju ravnopravnost, a nikako dan pristajanja, zbog jednokratnih poklona, na sve lošiji položaj u društvu.

Vesna Andree Zaimović, urednica portala Radio Sarajevo
Ne slažem se sa načinom obilježavanja 8. marta koji je uobičajen u Bosni i Hercegovini. Ovaj važan datum pretvoren je u praznik kiča, celofana i janjetine. Darivanju cvijeća priklanjamo se ‘jer je to običaj’, a ne jer zaista toj ženi želimo pokloniti cvijeće. Jer da je tako, onda bi ta žena zaslužila lijep buket i neki drugi dan u godini – a obično nije tako.

Djeca učiteljicama nose poluuvele karanfile u sjajnim folijama – da se ne bi obrukala pred drugom djecom, a i da im učiteljica ne bi zamjerila. Muževi nemušto izgovaraju svoju čestitku, nevješto uručuju buketić i hvataju se daljinskog – kao i svaki drugi dan.

Da li nam se sviđa na taj način biti darivana?
Meni ne.

Radni kolektivi, koji to sebi mogu priuštiti, svojim kolegicama organizuju večeru u restoranu. Te iste kolegice u većini slučajeva za isti stupanj obrazovanja i istu količinu rada i dalje dobijaju manje plate od svojih muških kolega.

Sve dok nam nasilje u porodici i dalje bude tabu tema, dok diskriminacija žena i dalje bude očigledna i društveno prihvaćena – buketić za osmi mart više doživljavam kao ironiju nego kao izraz poštovanja prema ženi.