čitajsamnom
Don't miss

“Moja fabrika”, predstava iz koje učim(o) o Zenici

By on February 17, 2017

Autor: Hana Kazazović

Gledala sam sinoć premijeru dugo iščekivane predstave „Moja fabrika“ i još uvijek sam pod utiscima. Pitao me muž hoću li pisati o predstavi pa sam mu prvo rekla da neću, jer moje sposobnosti pisanja premašuju utiske koje je predstava ostavila na mene. Onda sam prije spavanja razmišljala o tome koliko mi vremena treba da upišem i završim neki fakultet koji bi me naučio da napišem tekst dostojan predstave i kako god okrenem predugo bi to trajalo. Iako sam sigurna da će ova predstava živjeti dugo, sumnjam da bi nekome za četiri, pet godina bilo zanimljivo čitati šta ja mislim o njoj.

Jutros sam se probudila i u glavi su počele da mi se slažu rečenice. Shvatila sam da meni ne treba fakultet da opišem ono šta sam ja osjećala sinoć. A upravo taj utisak jeste ono što će me pratiti dok sam živa i vjerovatno odvesti da je pogledam bar još nekoliko puta.

Jer, predstava „Moja fabrika“ je priča o nama, Zeničanima. Zenica je grad koji je postao ovo što jeste zahvaljujući fabrici, zahvaljujući Željezari. Njena izgradnja i razvoj su dovodili i privlačili ljude u grad i grad je uvijek nekako bio vezan za nju u nekom potpuno blesavom odnosu.

Upravo o tome jeste ova predstava, nastala od fragmenata knjige „Moja fabrika“ autora Selvedina Avdića, takođe Zeničanina. Sram me bilo, još je nisam pročitala i to mi je prvi sljedeći korak sigurno.

Redateljica Selma Spahić je takođe živjela u Zenici i sigurno je to bilo presudno u radu na predstavi, jer je savršeno uspjela ispričati priču o fabrici od njenog postanka do danas. A to je 125 godina itekako bogate istorije, ratova, previranja i svih ostalih čuda koja se u toliko godina uspiju desiti na Balkanu. U 100 minuta na pozorišnim daskama gledate tu istoriju poput filma i skupa sa likovima koji se smjenjuju ispred vas proživljavate sve što oni osjećaju.

A tih 14 glumaca su takođe u većini vezani za Zenicu, što odrastanjem uz nju, što porodicama i prijateljima koji su radili u njoj. I njihove priče su upletene u predstavu i to dodatno pojačava utisak. Gluma – vrhunska. Mnogima od njih možda najbolja uloga do sad. Takva da ne mogu izdvojiti nikog jer su mi svi bili podjednako dobri i došlo mi je da ih sve na kraju zagrlim i otplačem jednu turu sa njima.

Jer da, na kraju sam jedva zadržala suze, ali ne zato što je priča o Mojoj fabrici tužna. Samo je realna, bliska i poznata, toliko da ti se čini da su dio tvog života otkinuli i odigrali sad tu na sceni. Koga to može ostaviti ravnodušnim? Mene nije, iako spadam u „tim Rudnik“, ako tako mogu reći, jer je moja porodica dala puno rudara i svi moji su nekako uvijek bili vezani uz rudnik i niko mi nije radio u Željezari. Ali to je neka druga priča.

Mislim da se iz ove predstave može o Zenici i Zeničanima naučiti više nego iz bilo kojeg drugog djela ili uratka. Ili samog života u njoj. Jer, čak i ja koja ovdje živim 40 godina sam neke stvari shvatila i razumjela bolje nakon predstave. Ne bih rekla da je to bio cilj, ali ta saznanja i razumijevanje su mi kao nusprodukt ove predstave nešto posebno draga.

„Moja fabrika“ je meni možda najljepše vizuelno ispričana predstava koju sam gledala. Uvijek sam do sad izdvajala jednu scenu iz predstave Paola Magellija odigranu u Zenici sa nekim visokim kulama od papira, kao nešto najljepše što sam vidjela u BNP-u. Međutim, od večeras je to završna scena „Moje fabrike“, sa dimom i fade out krajem koji me ostavio bez daha. Ništa ljepše ja nisam vidjela na ovoj pozornici i ne znam šta bi mi taj utisak moglo nadmašiti ikad.

Htjela sam u stvari samo reći – hvala BNP-u i svim ljudima koji su radili na predstavi. Hvala Sefketu koji je napisao knjigu i dao im materijal od kojeg se može napraviti ovakvo vrhunsko djelo. Hvala Kenanu Zekiću koji je uradio plakat koji idealno prati predstavu, potpuno zenički a savremen i svjetski. Hvala svim glumcima, od sinoć vas volim posebno. Hvala Selmi Spahić koja je uspjela napraviti predstavu koju skoro mogu nazvati dokumentarnom (mada ne znam postoji li tako nešto u pozorištu), a pri tome je veoma zanimljiva i jako gledljiva. Hvala Basheskia & Edward EQ na savršeno uklopljenoj muzici. Hvala Sabini Trnka koja je napravila odličnu scenografiju i kostimografiju.

Da ne nabrajam dalje, dug je spisak onih kojima sam zahvalna na emocijama koje su izazvali, ponosu koji sam osjetila sinoć i kojeg ću dugo nositi u sebi, a to nije osjećaj koji u ovom gradu često mogu doživjeti.

P.S. Više detalja o predstavi pogledajte na http://www.bnp.ba/bnp/predstave/velika-scena/moja-fabrika

 

 

 


About Cyber Bosanka

Blogerica - Cyber Bosanka Zaljubljenik u internet i društvene mreže. Radoznala i uvijek raspoložena za lično usavršavanje. Životni moto - Budi otvorenog uma. Ne radi drugima ono što ne želiš da drugi rade tebi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *