5 stvari koje su se meni najviše dopale na Festivalu BH drame u Zenici

Autor: Hana Kazazović, foto: bnp.ba

Maj je mjesec u kojem Zeničani koji vole pozorište uživaju. U maju se tradicionalno održava Festival BH drame i autorskog teksta i to obično bude nekih 7-8 dana u kojima je jedini problem i dilema šta od svega izabrati i da li i kako pogledati baš sve. Jer uglavnom imaš osjećaj da ćeš propustiti nešto što si baš trebao vidjeti, a opet finansije ili druge obaveze često ne dopuste da svih 7 dana sjediš u pozorištu.

Na ovogodišnjem, 17. po redu Festivalu BH drame sam imala privilegiju da pogledam čak 5 predstava. I osjećam se baš ispunjeno i sretno, a sve što sam vidjela ću još dugo prerađivati u glavi. To i jeste bio razlog zbog kojeg sam na sav ostali društveni život stisnula pauzu i posvetila se samo pozorištu. Jer nemam uvijek priliku pogledati ovdje kod kuće pozorište iz Zrenjanina ili Mostara, tako da nije bilo teško birati.

Šta mi se baš svidjelo na Festivalu BH drame?

1. Gluma u predstavi “Neće biti smak svijeta”

Postoji izgleda neka posebna veza između mene i Narodnog pozorišta u Mostaru. Prije par godina sam gledala jednu njihovu predstavu i onda sam stalno spominjala kako su me oduševili i kako su uz samo 3 glumca i minimalističku scenografiju napravili predstavu koja me oduvala i rasplakala.

Ista stvar se desila i ovaj put. Predstava “Neće biti smak svijeta” i Ajla Hamzić, Dina Mušanović i Šerif Aljić. Pišem sva tri imena jer evo do danas ne znam ko mi je bio bolji. I opet minimalistička scenografija  – jedna dnevna soba i priča koja me p(r)otresla do suza. Režiser Adnan Lugonić je napravio predstavu o porodici kakve vidimo oko sebe. Otac je bolestan, jedna kćerka se brine o njemu, druga nije tu i vraća se nakon 10 godina. I neću odavati više, ali ću vam preporučiti da odete i pogledate predstavu makar izašli sa nje mokrih obraza kao i ja. Zbog odlične glume i zbog toga što ćete još dugo vrtiti u glavi njihove odluke i razmišljati o sudbini i koliko možemo uticati na nju.

2. Predstava “Zrenjanin” i pjevanje Sanje Radišić

Ja teško mogu biti objektivna kad je u pitanju ova predstava pošto sam 3 godine skoro svaki dan prolazila pored Narodnog pozorišta “Toša Jovanović” u Zrenjaninu, mada u tom mom izbjegličkom dijelu života nisam sebi uspjela priuštiti nijednu pogledanu predstavu. Zato je SveMir htio da ovo pozorište prvi put gledam kod kuće, u Zenici :)

Predstava o privatizaciji i propasti fabrika. Okruženi smo takvim primjerima na Balkanu i malo koju fabriku i privatizaciju ne možemo prepoznati u ovakvoj situaciji. Sve mi je bilo dobro, ali se iznad toga dobro meni izdvojilo pjevanje glumice Sanje Radišić (u predstavi Mala) koja mi je u tih nekoliko numera zvučala kao da je zaposjeo anđeo i pjevao umjesto nje. Fantastično!

3. Ivana Milosavljević kao Bosanska kraljica

Nekad u oktobru 2017. ugledam tekst o ovoj monodrami i pošaljem Elviru Škilji link uz komentar “Dajte pls ovu predstavu dovedite u Zenicu!” I on mi odgovori da to imaju u planu.

Ne želim reći da sam uticala na njeno dovođenje, nego samo da naglasim koliko mi se gledala. Katarina Kosača mi je nešto kao omiljeni lik iz istorije i prosto volim sve što ima veze sa njom.

Monodrama nije nikad jednostavna za izvođenje jer je glumac ili glumica sama na sceni i samo je na njoj da drži pažnju publike. Ivani je to pošlo za rukom cijelih 60-ak minuta. Izgovarala je tekst, pjevala, plesala, glumila i po mojoj procjeni pala s nogu od umora. Ja nisam trepnula cijelo vrijeme i opet je u meni probudila interesovanje da čeprkam po istoriji i da zamišljam živote ljudi od prije 5-6 vijekova.

Hvala, Elvire, odnosno hvala bilo kome ko mi je ispunio želju <3

Dođem kući i kažem mužu “Sad mi se opet ide na Bobovac”, a on prokomentariše: “Sreća pa nisi gledala predstavu o kraljici Viktoriji!”

P.S. Stvarno, ko će da me vodi na Bobovac? Ja bih neku organizovanu turu rado čim prije.

4. Skoro sve u predstavi “Jedvanosimsoboakalomistobo”

Ovo je predstava koja je i pobijedila na festivalu. Izvodi je Sarajevski ratni teatar SARTR i u velikoj mjeri je komedija, što je sve rjeđa pojava u našim teatrima. Autori su se bavili ovim što živimo danas – ljudima koji ne mogu naći posao, maštaju o odlasku iz BiH, mukama sa kojima se susreću i sve su to upakovali u pitku formu i začinili smijehom, da se lakše proguta. Ali ne onim prizemnim humorom i vulgarnostima, da ne bude zabune. Uz to je dobra muzika, sve je zanimljivo i moderno i cijela predstava je baš uživanje od početka do kraja. Potpuno mi je jasno zašto je pobijedila.

Žao mi je što nisam uspjela pogledati predstavu “Ravna ploča” ali sam nju kao domaću ostavila za neki drugi put po logici da nju uvijek mogu pogledati a ove druge samo sad.

Ako vas zanimaju ostale nagrade, pogledajte ih na http://www.bnp.ba/bnp/novosti/item/776-jedvanosimsoboakalomistobo-najbolja-predstava-na-17-festivalu-bh-drame

5. To što imamo priliku sve ovo gledati u Zenici, svake godine

To moram naglasiti kao posebnu stavku jer znam koliko truda i energije i sredstava i volje treba da se organizuje ovakav festival i dovedu pozorišta iz drugih gradova. I svaki put to budu odlične predstave i ovo je stvarno za mene najbolji kulturni događaj u gradu Zenici.

Tu posebno moram istaći selektora festivala Nedžada Fejzića koji iz godine u godinu uspijeva izabrati odlične predstave i najzaslužniji je za kvalitet samog festivala. I muke žirija, naravno :D

Jedina mana mu je to što ne budu sve predstave krcate, jer mi kao grad očito nemamo dovoljno pozorišne publike. Ja bih tako voljela da sve predstave budu pune do posljednjeg mjesta i nadam se da ću i to nekad doživjeti. A tu moram naglasiti da je cijena ulaznice za predstavu 5 KM.

Hvala još jednom ekipi iz pozorišta na svemu <3


 — — 

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X