Poštovani rukovodioci pozorišta,

uopšte ne očekujem da će Vas moje obraćanje zabrinuti ili natjerati na razmišljanje ali bez obzira na to osjećam potrebu da Vam pišem. Naime, prije dva dana je u našem hramu kulture zvanom Bosansko narodno pozorište upriličen koncert pjevačke legende koja se odaziva na ime Aki Rahimovski i čula sam da je sala bila popunjena do pola, tačnije da je koncertu prisustvovalo najviše 250 ljudi. I od kako sam čula tu informaciju mene je stid.

Moram priznati da lično nisam prisustvovala pomenutom događaju zbog toga što sam imala namjeru posjetiti koncert benda „Letu štuke“ koji je zbog kiše odgođen, a mislila sam da je kasno za Akijev koncert jer sam bila ubijeđena da su karte odavno rasprodate. Nisam ni slutila da pjevač za kojeg znam skoro od kako znam i za sebe nije imao prepunu salu.

Ko je kriv za to? Pretpostavljam da ćete reći da su krivi Zeničani, da bi sala bila puna da je došao neko ko pjeva uz pratnju harmonike ili neki od sličnih izgovora kojim najčešće pravdate svoj nerad. Da, baš to gospodo, u pitanju je Vaš nerad! Ja sam od tog 30. aprila pričala sa najmanje 5 osoba koje uopšte nisu znale za Akijevo gostovanje i koje bi garantovano sjedile u sali pozorišta samo da su uspjele nekako doći do informacije o pomenutom dešavanju. Činjenica, svi oni koji su razočarani zbog toga što nisu znali za koncert su sami krivi zbog toga što od 24. aprila (nedjelja) nisu nikako prošli pješice kroz grad pored onog stuba za oglašavanje na kojem je bio zalijepljen plakat. Možda su i prošli ali sa pogrešne strane. Krivi su i zbog toga što ne prolaze ispred pozorišta pa nisu uspjeli plakat vidjeti ni tamo.

Niste u gradu od preko 100.000 ljudi uspjeli naći 500 onih koji su voljeli „Parni valjak“ i koji vole Akija?! Smiješno! Priznajem, Zenica danas nije ni slična onoj nekadašnjoj, ali i u ovoj ovakvoj postoji najmanje nekoliko hiljada ljudi koji vole takve stvari. Samo ih treba obavijestiti, treba doprijeti do njih. Kako?

Smjela bih se kladiti da bi svako od Vas našao način kako samo da svoju platu treba dobiti od zarađenih para. Da ne živite na grbači poreskih obveznika ne biste svaki svoj neuspjeh pravdali pričama poput „kultura je neprofitabilna“, „nema zainteresovanih“, „situacija je teška“. Da ste uložili svoj novac garantovano biste hodali po gradu vukući za rukav ljude da im kažete kako se u pozorištu dešava nešto što vrijedi pogledati, sigurno biste visili po Facebooku, forumima i sličnim mjestima na internetu obavještavajući potencijalne zainteresovane, ne čekajući da ljudi sami dođu na Vašu www.bnp.com.ba i pogledaju koja je predstava na repertoaru. Vjerovatno Vama udobno zavaljenim u budžetske fotelje i ne pada na pamet da i u ovakvoj Zenici ima ljudi koji sjednu u automobil i odu u Sarajevo gledati Nenu Belana, Massima Savića i druge, čak i za puno više para.

Ima i onih koji odu pogledati predstave ne čekajući da nam iz Sarajeva pošalju one koje se ne mogu izvesti na njihovoj sceni u vrijeme Messa. Ja sam ranije mislila da su kod nas jedino premijere popunjene, sve dok nisam otišla na premijeru predstave „Copy“ i vidjela da ima praznih fotelja. Organizovali ste premijeru pred Uskrs, koncert Akija pred 1. maj. Je li se to trudite da uvijek izaberete najnepovoljniji datum da biste kasnije imali opravdanje za lošu posjetu?

Bilo bi lijepo (a istovremeno znam da je nemoguće) da Vas ova moja kritika natjera na razmišljanje koje bi rezultiralo Vašim boljim radom i većim angažovanjem. Umjesto toga pretpostavljam da ćete reći da ne bih ni ja bila bolja na Vašem mjestu i da Vi dajete sve od sebe. Tačno, ne bih vrlo vjerovatno. Ali jedno je sigurno – ja se ne bih ni prihvatila posla kojeg ne znam raditi.

S poštovanjem

Hana Kazazović