“Đavo u Sarajevu i poslije”, Nenad Veličković – Đavo koji mi je srušio dvije predrasude

“Đavo u Sarajevu i poslije”, Nenad Veličković, Buybook, 2016.

Autor: Hana Kazazović

Dvije stvari ne volim kod knjiga koje biram za čitanje, a to su pripovijetke i temu rata. I upravo takva me oduševila, toliko da sam postala dosadna ljudima oko sebe pričajući im o njoj i čitajući im odlomke iz knjige. To samo govori da ne postoji tema ili forma koju dobar pisac ne može obraditi na pravi način, takav da ti sruši sve predrasude koje si imao i koje si stekao čitajući neke druge uratke.

U pitanju je knjiga „Đavo u Sarajevu i poslije“ Nenada Veličkovića objavljena nedavno ponovo u izdanju Buybooka. Kažem ponovo jer je već davno objavljena „Đavo u Sarajevu“, pa je ovo njeno drugo, prošireno izdanje. Nakon čitanja mi je potpuno jasno zašto je Đorđe Krajišnik u svom osvrtu na ovu knjigu u Oslobođenju rekao da spada u „najuspjelije naše poslijeratne pripovjedačke knjige“. Njegov osvrt vam od srca takođe preporučujem, mada mi je nakon što sam ga pročitala malo falilo da umjesto ovog mog koji pišem samo stavim link na Osvrt: Nečastivi ponovo jaše i kažem vam „Evo, pročitajte ovdje sve, ja tu ne bih ništa više dodala“ :)

Dvije su stvari bitne za moje rušenje predrasuda ovom knjigom.

Prva je ta da Nenad Veličković piše na takav način da u svakoj priči koju čitate skoro aktivno učestvujete. Znam da sam do sada već znala napisati da „pisac piše slikovito“ i to mi sad nakon čitanja ovog zvuči kao kliše. Jer, to kako on uspije opisati ono što junaci njegovih priča doživljavaju mnogi režiseri ne uspiju uz pomoć videa i zvuka. Svaka priča ima svoju atmosferu, izazove vam različite osjećaje, sve što se dešava vidite i čujete i negdje u stomaku proživljavate zajedno sa učesnicima.

Osim toga, stvari o kojima piše su djelići života ljudi, takvi da nekad na prvu pomislim „kako mu je uopšte palo na pamet da piše o ovom?“, a onda čitajući dalje shvatiš da je upravo odabran detalj iz života koji govori više nego kad biste pročitali kompletnu biografiju tih ljudi. U samo nekoliko stranica uspije vam predstaviti ono najbitnije o likovima, njihovu suštinu koju možda ni oni sami ne bi znali reći o sebi.

Druga stvar koja me oduševila jeste način na koji Nenad piše o ratu. Naime, rat je tema koja se stalno provlači kroz priče, ali poput sporednog lika, a u suštini uzroka zbog kojeg se u pričama dešava ono što se dešava. Nenametljivo je tu dok čitate na primjer o tome kako njegovi junaci organizuju parenje za svog psa. Razlog je zbog kojeg Meša izbjegavajući vojsku skoro slučajno odlazi u Sudan i tamo doživljava potpuno neobične stvari dok traži način kako da se prebaci do Evrope. Čak i u priči „Pedalina“ u kojoj četvoro ljudi godinama nakon rata sjede na moru u pedalini je tu, kao odbljesak i uzrok njihovih određenih reakcija i ponašanja.

Nigdje Nenad Veličković ne piše o samom ratu, uzrocima, ne spominje kolektivitete ili bilo šta drugo. I to je meni do sada najbolji doživljaj rata koji sam ikad pročitala, možda zato što me podsjeća na sve ono što sam i sama doživljavala. Odnosno svako od nas koji smo bilo koliko vremena proživljavali rat i bili primorani živjeti dok je on trajao.

Opet ovdje moram citirati Đorđa Krajišnika:

U svojim pričama Veličković kao pripovjedač rat, ne sporeći svu tragičnost tog događaja, ipak doživljava sa izvjesnim otklonom. On je često ironizacija svakodnevice čovjeka u ratu, ne njegovo omalovažavanje, već shvatanje da i u ratu život traje. Da se ne zaustavlja, da se ljudi vole, da su jednako zli i dobri, da čovjek mora (samo sad na mnogo suženijem prostoru) obavljati sve one aktivnosti i ispunjavati sve one porive koji ga vuku i u mirnoj svakodnevici. Svemu tome, dakako, rat daje groteskne crte, iskrivljuje sam život u njegovoj svakodnevici. Što u potpunosti otvara prostor za priču.

Veličković je kroz nekoliko situacija koje proživljava obični čovjek uspio ilustrovati rat i svu njegovu ružnoću i apsurdnost bolje nego da je napisao bilo kakvu faktografsku enciklopediju. Pri tome u svemu nema patetike, a ja to uvijek posebno naglašavam zato što mi ona obljutavi doživljaj bilo čega kad se pojavi.

Na kraju moram spomenuti i priču „Đavo u Sarajevu“ jer takvo štivo nisam pročitala nikad, a od kako sam je pročitala prvi put, napravila sam to još nekoliko puta. Takvu maštovitost kojom je opisan splet događaja u priči nisam srela do sada nigdje. Oduševljena sam njome i definitivno razumijem zašto je knjiga dobila naziv baš po njoj.

Knjigu „Đavo u Sarajevu i poslije“ od srca preporučujem svima koji vole čitanje. U stvari, od srca je preporučujem i onima koji baš i ne vole čitanje, jer mislim da bi nakon ove knjige isto mogli zavoljeti. Ja sam čak bila u dilemi da je ostavim za sebe, ali sam se na kraju predomislila. Ipak želim da još nekog obradujem i omogućim mu da uživa u ovim pričama.

Način da osvojite knjigu je pisanje komentara na Facebook stranici, ispod posta. Ukoliko je želite, komentare pišite na post – link ovdje do ponedjeljka (30.01.2017.) u 12 sati. Ja ću onda nasumičnom metodom jednog dobitnika izabrati i dobiće ovu knjigu :)

Za sve ostale koje zanima knjiga – Buybookove knjige se mogu kupiti u knjižarama u BiH, ali i na web stranici http://www.buybook.ba/