Autor: Hana Kazazović
Željela sam upoznati Amosa Oza i saznati malo više o Izraelu i njegovoj istoriji. Godinama čitam o dešavanjima dole, kroz vijesti, istorijske fakte i ništa od svega mi nije pomoglo da shvatim prvenstveno koje je rješenje za taj dio planete. Kako je Amos Oz rođen 1939. godine u Izraelu i ovo je autobiografska knjiga, učinila mi se idealnom za novi pokušaj sagledavanja svega kroz priču nekog ko je na licu mjesta.
Nakon čitanja knjige “Priča o ljubavi i tami” imam za reći dvije stvari. Prva je da jesam upoznala Amosovo odrastanje i dijelom dobila uvid u sve ono što je uticalo na njega, od porodice do načina života. Druga je da mi se čini kako sad još manje znam o situaciji u Izraelu i Palestini jer je sve veoma kompleksno. Nažalost, takve stvari se mogu riješiti samo uz puno znanja, tolerancije i kompromisa, a toga je oduvijek manjkalo na planeti. Na žalost naroda koji ispašta i strada decenijama.
Amos Oz je odličan pisac zanimljivog stila. Nisam čitala druge njegove knjige ali način na koji je on ispričao ovu intimnu i šaroliku priču o sebi me definitivno zainteresovao za njegova druga djela.
Knjiga se najviše bavi njegovim djetinjstvom i odrastanjem, odnosima sa ocem i majkom te ostalim članovima porodice. Njegovi roditelji su u Izrael došli kao imigranti i govorili su više od 15 jezika. Njega su naučili samo jedan, kako on kaže, a često su pred njim razgovarali na ruskom ili poljskom da ih ne bi razumio. Otac mu je bio bibliotekar koji je cijeli život bezuspješno pokušavao postati profesor. I on i njegova majka su obožavali knjige, do te mjere da su imali ogromnu biblioteku i često se dešavalo da moraju prodati nekoliko knjiga kako bi se prehranili. Međutim, dešavalo se da odnese nekoliko knjiga da proda, a vrati se sa drugim primjercima (kojima nije mogao odoliti) i bez hrane.
Amos majku često opisuje kako je sjedila podvijenih nogu nagnuta nad knjigu. Puno je čitala. To su prenijeli i na njega pa je znao otići po knjigu i zagubiti se u kući čitajući.
Majka mu se ubila kad je imala 38 godina, a on 12,5. To je ostavilo veliki uticaj na njega, naravno. Sa puno bola piše o tome i ti dijelovi knjige su mi najpotresniji. O svom odnosu sa ocem nakon majčine smrti takođe puno piše i zanimljivo je da nikad, ali baš nikad više nisu pričali o njoj ili o svojim osjećanjima. Posebno o tome kako se osjećaju zbog njene smrti.
Amos za oca često kaže da se bojao tišine i da je uvijek imao potrebu da je ispuni pričanjem, makar pričao i gluposti. Kad je riječ o majci, piše o svim fazama kroz koje je prošao – od ljutnje na nju što je otišla, do krivnje koju osjeća misleći da ona to ne bi napravila samo da je on bio bolji ili da ga je voljela. To mi je baš teško i tužno za čitati.
Kad piše o sebi, onda kaže kako je želio da bude knjiga, smatrajući da u principu sve na svijetu nestaje, samo nekako uvijek ostane po neki primjerak knjige.
U knjizi se pojavljuje čitava plejada zanimljivih likova a najupečatljiviji su mi njegova baka opsjednuta čistoćom i ratom protiv bakterija i deda Don Juan koji doživi duboku starost okružen ženama.
Ovo je knjiga koja u sebi nosi posebnu atmosferu i koja se čita polako. Kažu da čovjek može učiti na dva načina – jedan je čitanje a drugi druženje sa pametnim ljudima. Čitajući ovu knjigu dobijete oboje, jer je ona otprilike kao da se družite sa Amosom i slušate ga dok vam priča o stvarima koje su njemu zanimljive.
Knjigu poklanjam, kao i do sada.
Način da osvojite knjigu je pisanje komentara na Facebook stranici, ispod posta. Ukoliko je želite, komentare pišite na post – link ovdje do petka (21.04.2017.) u 12 sati. Ja ću onda random metodom jednog dobitnika izabrati i dobiće ovu knjigu :)
Za sve ostale koje zanima knjiga – Lagunine knjige se mogu kupiti u knjižarama Kultura u Banja Luci, Tuzli i Sarajevu. Takođe, knjige mogu da se kupe i preko sajtova www.laguna.rs iwww.delfi.rs
Ovo sam upisao u dnevnik čitanja u prosincu 2011.
Amos Oz, PRIČA O LJUBAVI I TMINI
Ljudi te, i to skoro svi do jednoga , naposlijetku napuste i ostave prepuštenoga samom sebi onoga dana kad od tebe više ne mogu izvući nikakvu korist ili užitak ili ih prestaneš zanimati ili im više ne daješ dobar osjećaj kad su pokraj tebe, a knjige te nikad neće napustiti. Ti ćeš njih, naravno, povremeno napuštati, neke od njih ostavit ćeš po strani cijeli niz godina ili zauvijek. Ali knjige, čak i ako ih iznevjeriš, nikad ti neće okrenuti leđa, čekat će te u dubokoj tišini i skromnosti na polici. Čekat će te čak i dvadeset godina. Bez žaljenja.Sve dok jedne noći, kad odjednom osjetiš potrebu za jednom od njih, čak i da je tri ujutro, čak i da je to knjiga koju si potpuno zapostavio i gotovo izbrisao iz svog srca tijekom dugih godina, ona te neće razočarati, nego će sići sa police i pridružiti ti se u teškome trenutku. Neće ti spočitavati ni pronalaziti opravdanja, niti će se pitati jesi li toga vrijedan i zaslužuješ li. Nikada te neće iznevjeriti.
Roman sam dobio od čovjeka koji mi je neosporan autoritet u konzumiranju kvalitetne književnosti, pa sam možda previše očekivao. Naime, nisam dobio ono što sam očekivao od te knjige, ali sam dobio mnogo drugih dobrih dojmova. U svim opisima te knjige spominje se “roman koji se čita punom pozornošću”, što uopće nije istina, jer se sam pisac trudi razbacati priču. Pomalo je čudan stil baš zbog tih fragmenata koje kroz knjigu skuplja u jednu cjelinu. Neobično je i to što sam povremeno imao osjećaj da ni sam ne zna što je prije napisao, pa dva puta opisuje isti događaj, kao da je slagao tekstove koje je pisao u različito vrijeme. Usprkos svim recenzijama – roman nije tužan. Možda bi po sadržaju i bio, ali u cijelom romanu nemamo mogućnost uživljavanja u lik, pa sve to promatramo sa distance. O samom Izraelu se iz knjige doznaje jako malo i usputno. Čak ni ambijenta nema previše, jer je apsolutno težište na obitelji i taj dio me je najviše razočarao. Ali – oduševila me je ono što se nigdje ne spominje – Prijevod! Prevoditi moderni roman sa Hebrejskog je strašno teško. A još kad je to roman jednog vrsnog lingvističara, u kojem se dobar dio radnje vrti oko jezika i igri riječi – to mora biti strašno teško. Povremeno sam mogao osjetiti muku koju je Andrea Weiss Sadeh morala proživljavati prevodeći to djelo. A napravila je to vrsno!
Zanimljiv osvrt svakako, hvala ti na ovom :)