Autor: Hana Kazazović
U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 72. kojeg imate priliku čuti je Mario Soldo iz Neuma.
Podcast – audio snimak:
Transcript podcasta:
Hana:
Kada sam sa Neumljanima koje sam uspjela pronaći putem interneta razgovarala i pitala ih koga mi još mogu preporučiti da upoznam u njihovom gradu, svi su mi rekli jedno ime – Mario Soldo. Srećom je i Mario imao vremena da se vidimo i upoznamo. I moram vam priznati da mi je vrlo brzo postalo jasno zbog čega ga svi preporučuju, a jednako tako je činjenica da jedan tekst ili audio intervju nikako nisu dovoljni da predstave sve ono čime se on bavi i šta je već do sada uradio u Neumu.
Sve što Mario radi je usmjereno ka obogaćivanju društvenih događanja u gradu i humanitarnog je karaktera. Nekad davno je krenuo sa tim i osjetio šta znači kada nekom uspiješ pomoći i dobiješ onu iskrenu zahvalnost i to je osjećaj koji ga stalno potiče na rad. Bavi se muzikom, vodi klape, orkestre, podučava djecu i mlade, organizuje prikupljanja pomoći na različite načine, dva puta je bio u misiji na Tanzaniji i svakako će ići ponovo. Sve to radi u slobodno vrijeme, mimo posla kojeg radi a to je sistemski administrator u Grand hotelu u Neumu.
Mario Soldo:
U slobodno vrijeme već 20 godina se bavim i glazbom, vodim klape, organizacija raznih koncerata, humanitarnih akcija pa do raznih predstava nekih. U biti sve se to svodi na te društvene aktivnosti kojih u Neumu stvarno fali.
Sve je to krenulo 2000. godine. Kako smo mala sredina, u tim sredinama se, ukoliko nemaš podršku od lokalnih vlasti ili nekih preduzetnika, sve svede na te aktivnosti koje organiziraju vjerske ustanove. U našem slučaju crkva koja te nekako potaknula, dala ti instrument i rekla hajde malo vježbaj, radi. I tada se neka moja prva ekipa okupila i tada smo mi malo radili, svirali, pjevali i snimili jedan CD.
I naravno kad se to tako snimi i ide promocija upoznaš jako puno ljudi. Tom jednom prilikom pozvali su nas u Caritasov dom Sveta obitelj u Mostaru. Tamo smo otišli malo se družiti sa njihovim štićenicima i tada sam upoznao tog malog Slavka. Tako ga svi zovemo – mali Slavko. On je tada imao potrebu za operacijom kralježnice. I mi smo se oduševili njegovom vedrinom i kako je on to sve podnosio i htjeli smo za njega napraviti jedan humanitarni koncert u Neumu, jer se već tu na nacionalnoj razini Caritasa povela akcija da se prikupa sredstva za njegovu operaciju, pa smo htjeli i mi jednim dijelom u tome sudjelovati. I taj se koncert dogodio, prikupilo se sredstava toliko koliko se prikupilo.
Mi smo to predali i onda taj osjećaj koji doživiš kad ti neko kaže hvala iskreno, jednostavno taj osjećaj tražiš opet.
I jednostavno je to išlo nekim svojim tokom. Kako sam studirao upoznao sam neke prijatelje koji su pjevali u nekim klapama, sa njima se počeo družiti. Meni se ta glazba svidjela i onda sam u Neumu pokrenuo klapu žensku koja je djelovala pod mojim vodstvom 6-7 godina. Pa smo onda podmladak još jedan ženski napravili, ekipu takođe 6, 7 cura koje su takođe pjevale i nastupale su na najprestižnijem festivalu u Omišu, na festivali klapa na Braču…
Obišli smo cijeli BiH i Hrvatsku nastupajući na raznim festivalima i koncertima. Kad god smo neki koncert organizirali uvijek smo imali neku humanitarnu notu, da nekome pomognemo. I na što smo jako ponosni, ne samo ja nego moja ekipa, kad smo organizirali koncert za pomoć jedne naše sugrađanke, ona je nažalost preminula, Željka Krešić. Ona je bila dijete leptir i stvarno ee ona godinama mučila sa time. Onda smo mi organizirali jedan koncert van svih očekivanja da ćemo mi toliki novac skupiti. Mislim da je bila negdje riječ oko 12.000 – 13.000 KM u sali od 300 mjesta.
Kako smo krenuli sa klapama raditi pokrenuli smo u Neumu Smotru klapa gdje su dolazile neke od najboljih klapa iz cijele Hrvatske. Ako Bog da sljedeće godine imaćemo desetu jubilarnu smotru klapa.
U meni se rodi želja da ja odem u neke zemlje trećeg svijeta. Nisam se odredio gdje, samo bi volio otići da vidim kakav je život dole, pa možda budem malo više cijenio što imam ovdje. I pao je odabir na Tanzaniju i 2016. polovicom prvog mjeseca sam otišao u Tanzaniju i dole sam bio u jednoj misiji.
Oni su gradili kuću, gradila se misija, tek se to krenula. I ja sam se pitao što bih mogao pomoći njima i tada sam krenuo te mlade i djecu učiti svirati. Ja sam svaki dan oko 20 njih imao na podukama ujutro i poslijepodne. I prilikom mog odlaska, nakon mjesec dana mog boravka tu rekao sam – obećavam, vraćam se sljedeće godine opet.
Kad sam se vratio ovamo u Neumu sam organizirao humanitarnu akciju. Moja pokojna majka je bila amaterski slastičar. Kad se ja sjetim ovako nekih rođendana, svadbi, bilo kakvih proslava, kroz kuću nisi mogao proći od silnih tepsija kolača, tako da je ona kad je to pravila zaključavala kuću. Pokucaj, onda će ti ona otvoriti da joj ne bi šta oborio. I onda sam htio nešto njoj u čast da napravim i onda sam organizirao amatersko slastičarsko natjecanje “Jadrankin kup”, prema njoj. I onda smo kad je već u tom smislu išlo onda smo napravili humanitarnu akciju – prodavali smo kecelje i majice sa natpisom “Jadrankin kup”.
Kad je to sve završilo moj sljedeći odlazak u Tanzaniju je bio sa tim novcem koji smo prikupili. Dole smo im kupili klavijaturu i još te neke stvari i ostavili još novca sa strane kad oni budu imali neku prostoriju da taj novac ulože u uređenje te prostorije za njihove potrebe.
Plan ti je i dalje da nastaviš da se baviš humanitarnim aktivnostima?
Upravo ono zašto sam naveo onaj prvi koncert koji smo napravili. To možda je malo sebično od mene jer ne pomažeš nekome da bi ti imao neki osjećaj da si nekome pomogao. Ali jednostavno je to jedan prelijep osjećaj kad ne očekuješ ništa za uzvrat, dobiješ samo to iskreno hvala. I onda ti je to dovoljan neki motiv i motor da dalje radiš.
Evo recimo ove godine smo organizirali jednu manifestaciju “Knjiga nije hrana ali je poslastica”, gdje smo promovirali potrebe da se u Neumu otvori gradska knjižnica. I kroz 2-3 akcije gdje smo organizirali jednu lutkarsku predstavu za djecu, onda jednu predstavu za odrasle i još jedan foto natječaj smo imali “Uhvati me dok čitam”. I na sve ove naše manifestacije koje smo imali u sklopu te promocije ulaznica je bila knjiga. Popisali smo sve knjige, mislim oko 1000 knjiga da smo prikupili. I napravili smo u jednoj prostoriji police, radni stol, znači možemo oko 3.000 – 4.000 knjiga tu arhivirati. Tako da planiramo negdje da skupimo nekih 2.000 – 3.000 knjiga a da je onda otvorimo za javnost. Ali ne bi bila ta naša biblioteka u smislu klasičnom, nego bi bila kao neka vrsta online.
I naravno onda bi tu kroz tu knjižnicu, kako je prostor malo i sređen, organizirali razne druge akcije. Jedna prijateljica koja sa mnom sve projekte radi, studira grafički dizajn i ona će organizirati radionicu u Photoshop-u, za neke koje interesira slikanje i tako to. Ja bih trebao, već neki znaju ali evo, trebao bih pokrenuti tečaj informatike za starije osobe. Imamo u Neumu jako dobre studente i srednjoškolce, gimnazijalce i to, s kojima sam razgovarao i koji će bez problema ponuditi neko svoje slobodno vrijeme da u tom prostoru mi najavimo npr. ta cura je odlična u kemiji, fizici i matematici, imamo jednu curu koja je odlična sa jezicima i da organiziramo tako neke vrste poduka. Naravno sve je to pro bono.
Sve to što pričaš – vidiš sebe dugoročno u Neumu? Nisi razmišljao da odeš negdje da živiš vani zbog boljih uslova života?
Znaš šta ću vam reći – to već znaju dosta mojih prijatelja. Moj jedini san je da se posvetim tom nekom društveno-kulturnom životu. Naravno da čovjek treba od nečeg živjeti. Hvala Bogu sada radim i imam taj posao koji mi dozvoljava i ove aktivnosti koje radim van samog posla. Stvar je samo u toj nekoj fazi. Do sad je podrška tih nekih poduzetnika i lokalne uprave neću reći idealna, ali je dostatna da mi to organiziramo. Naravno nekad će ti doći situacija, i došla je situacija, gdje nešto organiziraš i jednostavno imaš podršku volontera i svega ali te onda te vlasti malo… i super je to do nekad. Ali hoće li jednom meni film puknuti i možda neću otići, ali neću to organizirati ako vas to ne interesira.
Onda razmišljaš na drugu stranu. Radim u hotelu kao informatičar, a svi znamo da su informatičari – danas je to zanimanje traženo, pogotovo ako se specijaliziraš za neke stvari u toj grani. Neću reći da ne bi. Kako sad stvari stoje ne bih nikad otišao. Ako ću negdje otići, raditi, crnčiti cijeli dan, da bi zaradio neke novce… a šta sa tim novcem? Više cijenim ovo vrijeme koje provodim sa prijateljima u organiziranju i pjesmi i druženju nego sam taj novac. On dođe i ode, ali to druženje sa prijateljima je važno.
Svi mi govore – jedino kad odrastu žalimo da smo imali više vremena za prijatelje, za obitelj, tako da ne želim te stvari preskočiti. Ali kažem nikad ne znaš gdje će te životna situacija odvesti. Kako sada stvari stoje ja sebe vidim u Neumu, a šta će biti vidjećemo.
