Dragan Sjeničić – HO Srcem za Modriču kao primjer da naši ljudi, gdje god da su, žele i mogu pomoći rodnom kraju

Autor: Hana Kazazović

U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.

Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a 87. kojeg imate priliku čuti je Dragan Sjeničić iz Modriče.

Podcast – audio snimak:

Transcript podcasta:

Hana:

Dragan Sjeničić je rođen u Modriči, a zadnjih 10 godina živi u Švajcarskoj. Tamo je sa svojim prijateljima iz Modriče prije 3 godine pokrenuo Humanitarnu organizaciju “Srcem za Modriču – CH” koja je registrovana u Švajcarskoj i ubrzo se organizacija omasovila tako da sada imaju oko 200 porodica koje svojom članarinom finansiraju projekte koje rade.

Prije godinu dana su uvidjeli da raste potreba i za angažovanjem u Modriči pa su pokrenuli i Humanitarnu uorganizaciju “Srcem za Modriču – MD” koja je registrovana u Banjaluci. Ona pretežno okuplja visokoobrazovane ljude koji se aktivno bave radom i okupljaju članstvo koje takođe članarinom finansira aktivnosti, a sada je u organiziaciju ušlo i 20 firmi kao sponzori. Takođe imaju 25 omladinaca i omladinki koji na terenu pomažu organizaciji volontirajući.

Ovo je jedna lijepa priča i super primjer kako oni koji su otišli iz Bosne i Hercegovine i dalje mogu pomoći i pomažu svom zavičaju. To je jedan veliki potencijal koji nam svima može donijeti puno dobrog, samo je stvar koliko će to neko znati prepoznati i iskoristiti. Ne mora se uvijek raditi ni o finansijskoj pomoći, često i kontakti i znanja mogu biti od nemjerljivog značaja i koristi.

Već ste do sad imali dosta akcija koje su bile poprilično zapažene?

Što manjih, što većih akcija u 3 godine smo imali oko 150, od čega bih izdvojio 300 humanitarnih paketa. U zadnjoj godini su vrijednosti 100 KM, a prethodno su bili od 100 KM čak do 500 KM, u zavisnosti od veličine porodice i od visine ugroženosti porodice. Liječili smo 12 bolesnih. Pomagali smo razne ekskurzije. 12 kupatila smo radili isto, što kompletno, što renovacijom. Imali smo jednu u selu Koprivna gdje smo našli djecu i majku da spavaju na podu, da nemaju ništa. Njima smo morali uvesti i vodu i podove i kupatilo uraditi, šporet kupiti. Njima je sve moralo i ja mislim da je to jedna od najvećih akcija, preko 10.000 KM.

Imali smo sličnu situaciju, mjesna zajednica Miloševac sa porodicom Vidaković, čiji je sin jedan od najboljih informatičara BiH a nije vidio šporeta a kamoli kompjutera. Njima smo sve uradili takođe da bi na kraju taj njihov otac uzeo dvoje djece bez roditelja sebi i on se brinuo o njima da izađe u susret Centru za socijalni rad i svima nama. Imali smo veliku akciju, nažalost je tragično završila, za Dijanu Bijelić, gdje se skupljalo 100.000 EUR, poslana je na liječenje u Tursku gdje je vraćena i podlegla je tu od bolesti.

Imali smo Nebojšu Blagojevića za presađivanje bubrega u Francuskoj. Njemu smo mi u akciji gdje su gostovale zvijezde Pinka, Jelena Đurić iz Modriče i Damir Brdarević iz Zenice, gdje smo 12.000 KM skupili. Sav je novac preko nas išao ali to veče smo 12.000 KM skupili i to se tretira u Modriči kao najveća akcija finansijska, gdje su volonteri to mjesec dana sve pripremali.

Kod nas je strogo zabranjena politika i vjerska i nacionalna i bilo kakva vrsta mržnje jer pomažemo sve. Naša je glavna podjela samo na visinu ugroženosti i ništa više.

Kancelarije ste dobili?

Kancelarije smo evo ovih dana dobili od naših članova i finansijera porodice Jelić, porodice pokojnog Milana Jelića. Na stadionu dobili smo njegove lično kancelarije sa namještajem, sa svim.

Imali smo priču djevojke Marković iz Ženeve koja mnogo dobro živi tamo i oni su mladi bračni par i suprug i njeni roditelji su htjeli neke skupe tašne da joj kupe za rođendan. Ona je mene nazvala i pitala može li ona da uradi jedno kupatilo jednoj porodici, ne bi ona te tašne. Tako da je to kod nas sad počelo tradicionalno, od nje je postalo to da se za rođendan nečiji taj novac preusmjeri u nekakvo pomaganje, da li u pakete, da li direktno ako je veća investicija u kupatila, u kuće. Ima strašno lijepih priča, ljudi su zahvalni.

Dobra je stvar da ljudi koji su otišli iz Modriče nisu zaboravili Modričane i svoje sugrađane i trude se da im pomognu bez obzira što žive vani.

Normalno. Gore se mi svi družimo, svi se znamo i sve su to ljudi domaćini čija su sad djeca završila škole, uspješni momci i djevojke, koji ipak nisu zaboravili šta je to nemati, šta je to rodni kraj. Jer ipak mi, iako gore dobro živimo, ipak tuđina je tuđina. Imamo mi pretežno svi u organizaciji švajcarska dokumenta i sve, ali opet – svoj rodni kraj je svoj rodni kraj. I žalosno i vidimo da možemo još više.

To sam baš htjela pitati, imate vi još ideja i spremni ste pomoći?

Mnogo više možemo. Imamo u našem planu i programu i stoji na sajtu – od vikend naselja za koje smo imali donatore na manastiru u Dugim Njivama, od azila za pse, od narodne kuhinje, od nekog mini muzeja, imali smo i imamo mnogo ideja.

Aktivnosti ove humanitarne organizacije možete pratiti na http://srcemzamodricu.org