Melisa Mešić – profesorica koja je teoriju pretvorila u praksu i otvorila svoje malo preduzeće – “Galeriju”

Autorica: Hana Kazazović

Razgovor sa Melisom možete poslušati u audio formi, a možete ga i pročitati u nastavku :)

Pažnju mi je privukla lijepim dizajnom i zanimljivim asortimanom, a ispostavilo se da se iza svega krije puno zanimljvija priča – o vlasnici koja pored redovnog posla profesorice u ekonomskoj školi u slobodno vrijeme vodi “Galeriju”, radnju koja me najviše podsjeća na onu knjižaru Meg Ryan iz filma “Yoy’ve got mail”. Uvijek sam bila slaba na takve radnje i priče, ne samo zato što sam jednom u životu i sama pričala sličnu.

Melisa Mešić je inače profesorica ekonomske grupe predmeta u Mješovitoj srednjoj školi Tešanj. “Galeriju” je osmislila i otvorila inspirisana predmetom u školi u kojoj predaje. Odlučila je teoriju pretvoriti u praksu i sama isprobati koliko i kako zaista funkcioniše sve ono o čemu učenicima pričaju. I krenulo je, pa je čak zaposlila i Amru, učenicu kojoj je predavala 4 godine. Kaže da ju je upoznala tokom školovanja i znala je kakva je otprilike i da će u njoj imati vrijednu radnicu, ali je i pored svega Amra iznenadila. Ispostavilo se da u njoj čuči kreativka koja je dobila inspiraciju i sada njene kreacije i proizvodi nalaze redovno svoje mjesto na policama “Galerije”.

“Galerija” je već postala mjesto gdje se okupljaju lokalni kreativci koji tu izlažu svoje radove jer Melisa uvijek gleda da podrži domaće autore i dobavljače. Pored toga, ovdje se često organizuju i radionice za odrasle i djecu, a osim dekupaža koji je do sada bio najčešći u planu su i radionice heklanja, pletenja i drugih ručnih radova. U suštini, radionice su u stvari povod za druženja i okupljanja na kojima se usput nešto i napravi.

Pitala sam Melisu kako je uopšte došlo do toga da otvori ovakvu radnju.

Ideja je prvenstveno bila prije neke 4 godine nam je došla iz Sarajeva Adisa Lisac, naša Tešanjka. Ona već to dugo godina radi u Sarajevu. I ona nam je pokazala, ne samo meni nego nas je bilo par iz Tešnja kojima je ona pokazala kako se to u stvari radi. Ja u školi imam predmet koji se zove “Malo preduzeće” i osnujemo malo preduzeće. Moja učenica, Amra i ja, krenule smo, išle po takmičenjima. I mi vidimo da se u stvari svijetu sviđa to što mi radimo. Kupovali su nam po školi, naručivali kod nas. Onda smo mi, kad je Amra završila školu, ja sam došla na tu ideju “Što ne bih otvorila nešto”. Imala sam poslovni prostor ovdje u kući i ispalo je u stvari da se svijetu to sviđa, da im je lijepo i ugodno ovdje doći. Dođu, sjednu ovdje, pregledaju stvari, slikovnice, knjige, čitaju…

Radite i radionice sa djecom?

Da, djeca su oduševljena sa tom idejom. Krenuli smo, i po osnovnim školama smo radili, zvali su nas i tamo. Bilo je interesantno i učiteljima i nama i djeci. Djeca i danas dan dolaze sa pitanjima kad će ponovo radionice. Malo se oni tu umažu ali roditelji se ne bune.

Melisa se trudi da okupi što više domaćih dobavljača. Ovdje možete pronaći dosta slika lokalnih akademskih slikara i kreativaca, radova u bakru i dekupaž tehnici. Tu su i torbe i cekeri sa motivima Tešnja koji su super izbor za suvenire. Osim suvenir programa tu si i pokloni za različite prilike i uzraste.

Ljudi su navikli, ljudi dolaze. Kad kažu “Kupili smo u “Galeriji”, nekako im je drago i lijepo. Djeca tu često dolaze i lijepo se osjećaju. Da se razumijemo, ja ne tražim neko bogatstvo. Imam svoj posao, muž mi radi, zaposleni smo. Nekako sam htjela to da ostvarim svoju želju, da vidim da ja to mogu, da to ide, da ljudi vide šta mi osjećamo i na koji način to radimo. I da naravno Amri zaradimo platu. To mi je nekako najvažnije jer mi je curica draga i kroz 4 godine školovanja se pokazala vrijedna i ima talenta, baš je umjetnički tip.

Nisam čula za puno slučajeva u kojima je profesorica zaposlila učenicu, ali Melisa kaže da je za 4 godine školovanja moguće upoznati mladu osobu toliko da može procijeniti ko bi bio dobar radnik.

Često me zovu moje kolege i prijatelji koji su privatnici i pitaju “Koga bi nam mogla predložiti?” I imam par učenika koje sam tako zaposlila i moji prijatelji su toliko zadovoljni. Ali korz 4 godine upoznaš dovoljno dijete da vidiš da je spremno za takav posao. Ja i kažem svojim prijateljicama – reći ću vam koje dijete da zaposlite, onako koje bih ja sebi zaposlila.

I Melisu sam pitala kako definiše uspjeh.

Ja sam onaj staromodni tip – meni je uspjeh da imam svoju porodicu, prijatelje, da smo zajedno i naravno da imamo tu neku materijalnu situiranost. Ne težim nekom bogatstvu, nego da možeš imati malo odmora, otići negdje, proći, vidjeti. Volim putovati.

Šta bi promijenila da možeš u Tešnju?

Promijenila bih svijest naših političara u vlasti. Ne obraćaju nekako pažnju na kulturu i dešavanja po gradu. Nekako kao da su se od toga odvojili. Više teže da se zaposli i jeste sad kod nas situacija takva da se zapošljava i da se otvaraju radna mjesta – to nam je super u Tešnju, otvaranja firmi, to sve ide i super je. Samo nekako nemamo puno kulturnih dešavanja u gradu. Slabo to oni promovišu. Nemamo nikakve koncerte, kino nam je slabo nešto. Nekad budu ali tako je to siromašno. Oko toga se nisu pozabavili i to bi po meni trebalo da se promijeni, da se malo više organizuju neke aktivnosti. I za omladinu a i za nas starije, jer to nam fali – društvenog života. I to svi mogu potvrditi, i mladi i stari.

Galeriju i njen asortiman možete pogledati i na Facebooku na https://www.facebook.com/galerijatesanj/

 — —