Neki dan ugledam raspravu na temu razvedenih žena sa djecom. Autorica tvita je napisala da te žene nisu manje vrijedne i bilo mi je zanimljivo pratiti komentare.

Da budem iskrena, iznenadilo me da je bilo puno više onih koji su se složili sa njom i napisali joj kako je čudno da to uopšte neko dovodi u pitanje. Jer ipak, znamo da živimo u društvu u kojem je udomaćen izraz za razvedenu ženu – raspuštenica, dok recimo nisam čula da se koristi takva varijanta za razvedenog muškarca. Valjda je onima koji su takav izraz smislili brak neka vrsta forme koja ženi daje smisao, pa kad dođe do kraja braka ona postane kao puštena s lanca.

Ili da pitam i ovako – da li stvarno niste nikada čuli da se za razvedenu ženu koristi izraz polovnjača? Ili onu koja iz braka ima dijete da – ima prikolicu.

Još uvijek su to vrlo korišteni i udomaćeni izrazi, samo moguće da zavisi od prilike kada će biti upotrijebljeni. Na primjer, možda ljudi koji znaju da se vi ne slažete sa ovakvim karatkeristikama neće pred vama koristiti ovakve izraze.

Ne bi ovo toliko žuljalo ili smetalo da su isti aršini za sve. Ja stvarno nisam nikad čula da neko za razvedene muškarce (sa djecom ili bez) kaže da su polovna roba ili da imaju prikolicu. Čak i za one koji potpuno jednako sa majkom dijele starateljstvo nad djecom. Zašto su onda žene te koje su polovne? Koji je to kvar u glavi koji žene smatra oštećenim jer su izašle iz braka u kojem im nije bilo dobro? Vjerovatno nikome u tom braku nije bilo dobro. Kako reče jedan stand-up komičar – na svijetu ne postoji nijedan sretan brak koji se raspao. Bukvalno ne postoji – sretni brakovi opstaju.

A sretni su samo ako su oboje sretni i žele biti u toj vezi. Čim jednome ne valja – sreća više ne postoji.

Zašto onda ženama dajemo takve pridjeve? Ili da pitam ovako – kad će se prestati koristiti takvi nazivi?

Ili sve zavisi od situacije u kojoj se osoba nalazi? Mogu ljudi biti sasvim ok i smatrati da im ne smeta što je neko razveden i ima djecu sve dok se ne desi da se neko njima blizak ne nađe u takvoj situaciji. Tad dobijete pravu sliku i jasnoću nečijih stavova.

Možete i sebi postaviti ovo pitanje – kako biste reagovali da se nađete u ovakvoj situaciji? Da li bi vam smetalo da vam sin dođe i kaže da želi oženiti razvedenu majku sa djetetom/djecom?

Ili da vas pitam ovako – da li biste željeli da vaša kćerka ostane u braku u kojem nije sretna? Kako biste reagovali da čujete da nju neko naziva polovnjačom zato što je izašla iz braka u kojem joj nije bilo dobro? Ili njenu djecu, vaše unuke – prikolicama?

Ja srećom znam dosta parova u kojima su muškarci prihvatili ženinu djecu iz prethodnog braka kao svoju. To su oni koji su meni postavili parametre o tome kako se odnosi prema ovakvim situacijama i kako se gleda na takve žene i njihovu djecu. Znam i neke koji su imali dileme na početku i koji su se suočili sa „dobronamjernim“ savjetima u fazonu “Razmisli, ipak ona ima dijete, ipak je ona ….” Srećom, takve savjete nisu poslušali i evo decenijama žive svoju sreću.

I da, činjenica je da napredujemo i da se realno smanjio broj onih kojima su razvedene žene „oštećene“. Mijenja se to kao i sve što se mijenja. Sve više ljudi postaje svjesno razlika u tome kako se uglavnom tretiraju u ovakvim situacijama muškarci i žene. Sve više je onih koji će ukazati da je to problem i reagovati kad čuju takav izraz.

Zato i pišem ovo – da vas podsjetim da reagujete, da bar u svom okruženju djelujete i da korak po korak mijenjamo loše stvari i gradimo normalnije društvo za življenje. Posebno za sve one djevojčice koje rastu i obrazuju se, idu u osnovne, srednje škole ili pohađaju studij i suočavaju se s raznim oblicima nasilja i rodne neravnopravnosti… (ili npr. „kaže im se: šta ćete vi ovdje, samo zauzimate mjesto, a sutra se nećete baviti karijerom nego se udati i djecu odgajati…“). Zbog njih moramo reagovati danas, jer će sutra živjeti u onom što mi napravimo za njih i ostavimo im u naslijeđe.