Jedna skroz zanimljiva knjiga kojom ćete “proputovati” nekim mjestima, ali daleko od toga da je ovo putopisno štivo. U njemu nema opisa mjesta u kojima boravi, ali ima puno osvrta i nekih razmišljanja potaknutih njima, te crtica o svemu što mu u tom trenutku padne na pamet. A putovao je puno – 86 puta u 68 registrovanih gradova.
Zato se ova knjiga čita lagano, jer kad god pročitate nešto o čemu je razmišljao on, odmah i vama sto nekih stvari padne na pamet. I to mi se nekako dopada, jer sam inače navikla da “trčim” kroz knjige, a ovu sam baš nekako s guštom čitala.
I teško je izdvojiti neke citate, ali sam ih prepisala nekoliko, samo da vam dam kratki uvid u stil pisanja. Meni se dopao :) Knjigu inače možete naći u Kontrast izdavaštvu.
Pešta je, kao i posljednjih stotinu godina, nalikovala na londonsko vrijeme ili raspoloženje Kim Jong Una: i u slučaju da navraćaš redovno, ne znaš što ćeš ondje zapravo zateći.
“Korov, ili protiv književnosti”, Marko Pogačar
Kao dijete često sam miješao Pina Danielea i Pina Silvestrea. Prvi, prikazan na sprejem oslikanom muralu, pjevao je u onom neobičnom, nazalnome falsetu. Drugi je i danas, uz tirkizne, osmokutne mentol-bombone slijepljene u džepu jakne, odgovoran za miris mog djeda.
“Korov, ili protiv književnosti”, Marko Pogačar
Godinama je kuhinja za njega ničija zemlja. Jedina njezina poznata, donekle naklonjena enklava bijeli je Zanussi-Končar frižider s dvjema sivim pahuljicama, model deluxe. Odrasta s očevom i majčinom majkom, kasnije živi u studentskim domovima i tijesnim sobama, malo jede i mnogo putuje. Kuha kao što čita Bibliju ili kao što čita Hegela: kad ga se na to prisili.
“Korov, ili protiv književnosti”, Marko Pogačar
Na pozornicu, od bačvi mazuta sklepanu ne betonskom igralištu, penje se folk-panker domaće proizvodnje, i idućih nekoliko sati sve od sedam do sedamdeset i sedam hvata se na hitove Daleke obale. Svako toliko struja popusti. Vokal i gitare otegnu načas ton pa odmah utihnu, dok bubanj u tami, odmetnut, otkuca još koji suhi takt. U mraku zabruji kultivator. Prolomi se vrisak ili dva; poneko “ajmooo”, poneko “sviirajj”, i struja se već uspinje uz mlohave kabele, u instrumente, u prste i noge i glave, dok sve opet ne odnese neki đavo.
“Korov, ili protiv književnosti”, Marko Pogačar
U parku kod Kulušića, pred Ministarstvom obrane (zgradom u kojoj je, dok je obitelj još bila obitelj i stanovala u neboderu u Gruškoj, radio otac), golemi, raskošni ginko otresa listove. Uslijed škrte večernje rasvjete, desetkovana se krošnja drveta gubi u mraku. Nju gotovo da i ne vidimo. Požutjeli su listovi ipak, kao taoci, uokrug debla polegli u gotovo savršenoj aureoli. Taj tepih, tjeskobno tih, prostrt je samo za tebe i poziva te da zakoračiš: na tu mrtvu pozornicu, pod svjetlo hladnog reflektora.
“Korov, ili protiv književnosti”, Marko Pogačar
Uvečer P. sjedi na glavnoj ulici i uspoređuje. Prvo dugo vremena, čini mu se nekoliko sati, uspoređuje Krf sa svojim rodnim gradom. Iako osjetno veći (što P. već po refleksu smatra prednošću), potonji u igri mjerenja neumoljivo gubi. Njegov grad predstavlja spomenik davno propalom društvu, ljušturu ispražnjenu od svoje suštine; lijepu, ušminkanu kulisu pobožno njegovanoj zalihi govana. Krf mu se (iako dojam, naravno, može biti i pogrešan) učini kao mjesto koje ljudi nisu napustili i koje nije napustilo svoje ljude, zajednica zabrinutija za dobrobit vlastitih pripadnika nego za sveopći grabež, ornament paleži, lažnu predstavu veličine. Dojam je suviše sladak, romantičan ali zavodljiv, pa mu se P. s gorčinom prepušta.
“Korov, ili protiv književnosti”, Marko Pogačar
Obožavam da čitam, čitanje nije samo poučno već i zabavno :)