Život je težak, sve je skupo i neizvjesno, svijet ide u pravcu koji nimalo nije obećavajući. Ali – ništa nećemo popraviti niti promijeniti nervozom i divljanjem na sve što nam smeta.
A činjenica je – ljudi su nervozni preko svake mjere. Hodam pješke u 99% slučajeva i posmatram vozače u automobilima – čim neko stane iz bilo kakvog razloga, 10 njih iza automatski zalegne na sirenu. Mene unervoze dok hodam, a kamoli nekog ko je zastao jer se ko zna šta desilo.
U prodavnici isto strka, guranje, nervozu možeš nožem rezati. Nikog to ne ubrzava niti pomaže, ali valjda svi naelektrisani pa i kad uđeš normalan postaneš takav. U čudu te gledaju ako pustiš nekoga preko reda jer ima samo 1-2 stvari ili dijete koje žuri na čas, a tebi 2-3 minuta ne igraju neku ulogu.
Ne znam da li ćemo imati grijanje, struju ili šta već, ali se trudim da ne mislim o tome. Nisam odvojena od pameti, nego prosto kontam da brigom neću postići ništa. To što ja brinem neće natjerati nikoga u tim firmama da nešto poduzmu. Mislim, neće ih natjerati ništa ako se to ispostavi kao problem, a kamoli briga mene jedne nebitne u sistemu. Pa što onda da sebi žuč stvaram i štitnu habam? Pokriću se, umotaću se, preživjeću valjda. Nas malo na ovim prostorima zeza i to što imamo iskustvo s tim da nema ničega, pa znamo da se preživjeti može.
Nije to život, da se razumijemo. Voljela bih ja da mogu sad spakovati kofere i otići na 15-ak dana u Španiju. Ili da mogu planirati neki odmor na proljeće, umjesto ovog stava “preživjećemo valjda”. Ima moj tata i nadogradnju na ovo koja glasi “A ako i ne preživimo jebiga, tako je očito trebalo biti”.
Ali svakako ništa ne mogu promijeniti brigom. Ono što mogu je probati sačuvati sebe i svoje zdravlje. Glasala sam na izborima, pišem otvoreno o svemu što mi smeta godinama, šaljem emailove odgovornima kad god mi nešto smeta (mogu misliti kako ih nasikiram, jel’ da?) i to je to.
A kako se vi nosite sa životom ovih dana?
