Autor: Hana Kazazović

Vjerujete li vi u znakove pored puta? Mislim na one koje vam život šalje svaki čas, da vas natjera da razmislite, pomogne da donesete neku odluku sa kojom se mučite već duže vrijeme, pokaže nešto na način o kojem niste razmišljali. Ja vjerujem. Ranije možda i nisam, ali me onda isti taj život vremenom naučio da slučajnosti ne postoje i da nam se skoro sve dešava sa razlogom, pa sam počela.

Radim od kuće već skoro tri godine i obožavam to, zaista. Takva sam po prirodi, introvert po ovoj modernoj klasifikaciji. Muhanata ili u prevodu malo na svoju ruku, takvu definiciju bi prije upotrijebila moja mama. Uglavnom, obožavam to što ne moram ići negdje na posao, posebno kad je ono kišovito i tmurno vrijeme, obožavam to što mogu raditi u potpunoj tišini bez prekidanja jer mi je to uvijek smetalo kod rada u kancelarijama ranije i obožavam to što ne moram misliti šta ću obući na posao.

Međutim, jednu stvar kod tog mog rada od kuće ne obožavam, odnosno već mjesecima tražim način da se izborim sa njom. Ta stvar se zove nedostatak fizičke aktivnosti.

Naime, nisam ono hiperaktivno biće koje stalno nešto trčkara i traži svaku priliku da izađe napolje. Tokom mojih 37 godina života uglavnom su mi kretanja bila odlasci i povratci iz škole, sa fakulteta i sa posla. Uvijek sam i svuda išla pješke, ne koristeći nikakve prevoze jer volim da hodam tako da se tu uvijek moglo nakupiti nekih 5 km dnevno što je valjda mjera za solidnu ljudsku kilometražu. Međutim, sada… stvari su prilično drugačije.

Iskreno, stid me priznati neke stvari ali moram, da biste shvatili zašto je moj problem stvarno problem. Došla sam u fazu kad mi se znalo desiti da po 7 dana ne izađem iz kuće. Uljuljka me to što ne moram na posao, muž obavlja sve kupovine po pijaci i prodavnicama jer sam ja dokazani antitalenat (na meni oni sa pijace vježbaju kako mušteriji uvaliti robu koja samo što nije istrunula), bude ružno vrijeme… I onda se ja spremam subotom da odem kod tate i mame i shvatim da sam zadnji put iz stana izašla prošlu subotu.

Znam da to nije normalno. U stvari, samo kompletan idiot može tako nešto sam sebi napraviti. Ne morate mi nabrajati zašto to sve nije dobro, sve znam. Potpuno sam svjesna da jedan slobodan i zdrav čovjek koji nema nikakvih smetnji za kretanje mora da se kreće da bi bio zdrav.

Prvi uslov da sam slobodna zadovoljavam, mada priznajem da sam u jednom momentu razmišljala o tome da li postoji način da unovčim taj svoj talenat za sjedenje u kući. Šta znam, možda nekom neku kaznu da odležim za pare, tako nešto? Drugi uslov da sam zdrava zadovoljavam po mojoj procjeni polovično. Fizički jesam, potpuno. Psihički? Tu imam dilemu. Da li se može reći da je psihički zdrav čovjek koji 7 dana ne izađe iz kuće? Iskreno, da sam neko sa strane i da čujem priču o Hani koja onako sama od sebe danima ne izlazi iz kuće, znate šta bih rekla? Da, baš to – ona nije normalna, da ljudi ne trebaju da se kreću rađali bi se bez nogu, zna li koliko je važno kretanje za zdravlje i još svašta nešto…

Ja nisam sportski tip i nikad u životu nisam ni bila. Znate one osobe što im je mrak na oči padao čim se približi čas fizičkog vaspitanja? E ta sam. Zbog toga odlasci na neke fitnese, aerobike i slična čuda nikad nisu bili moja opcija. Prije nekih godinu i po do dvije sam ja imala jednu aktivnost u kojoj sam uživala. Tad sam krenula sa njom jer sam imala višak kilograma pa mi je trebao način da ih nekako istopim. Ta aktivnost je bila hodanje. Ujutro, nakon ustajanja sam išla u te svoje šetnje od 5 i više kilometara i zaista su mi prijale. Poklopilo se to što volim hodanje, omiljeno doba dana mi je jutro a i tad je priroda, onako pusta i krmeljava najljepša. Prestala sam sa tim onog momenta kad sam došla do cilja, do kilaže koja mi je odgovarala. Glupo, znam. Ali je to očiti primjer postavljanja pogrešnih ciljeva, o čemu ću mrvicu kasnije.

Sjedim prije nekog vremena i pročitam sljedeći tvit:

Nije slučajno da sam upalila računar samo na par minuta da vidim šta se dešava, otvorila TweetDeck sa 4 liste i od stotinjak tvitova koje vidim tako na prvi pogled ugledala odmah baš ovaj. Znate kako sam se osjećala nakon njega? Stresla sam se od straha. Bivši sam pušač i znam kako mi je bilo teško ostaviti taj porok. Čitala sam ja dosta tekstova o tome koliko je kretanje važno za zdravlje, sve ono o cirkulisanju krvi, protoku svih tih nekih čuda kroz naš organizam i slično. Ali očito to nije stiglo na pravi način do mog mozga. Poređenje sjedenja sa pušenjem me pogodilo valjda baš tamo gdje treba – u taj centar za strah, ako tako nešto postoji u našem organizmu. Pogodilo me tako da sam bila paralisana.

Kud ću, šta ću i kako ću, vrtilo mi se po glavi. Da poslije posla idem u hodanje, kako mi je mama savjetovala? Da sama sebe ubijedim kako idem sa posla, nekako? Teško.

Tu u igru ulazi moje psihičko stanje. Postala sam svjesna da sam prilično zatupila, najblaže rečeno. Uhvatila me neka apatija, neko svemimrskoništamenezanima raspoloženje. Počela sam da čitam 5 knjiga i od svake odustala na trećoj stranici. Pokušala da odgledam nekoliko filmova i nije mi išlo. Postala mi je dosadna i meditacija i yoga i Tibetanci, sve ono što više od godinu radim kod kuće i u čemu sam stvarno uživala. Počela sam na silu da ih radim, a mrzim da radim bilo šta na silu. Mislila sam da to ima veze sa vremenom ali ni sunčano vrijeme me baš nije usrećivalo, tako da sam konačno priznala da je problem u meni.

A onda sam ugledala tekst koji piše o tome kako kretanje utiče na naš mozak (What Happens to Our Brains When We Exercise and How It Makes Us Happier). Tačnije, piljila sam u ovu fotografiju ispod:

mozak

I shvatila da sam upala u začarani krug – da je moje fizičko stanje, odnosno nedostatak aktivnosti i kretanja uzrok mog psihičkog stanja. I shvatila sam da je stvarno zadnji trenutak da učinim nešto, da se ne bih morala suočavati i liječiti posljedice. Jer, ako ja to ne učinim sama, poslaće mi život neki razlog da moram, a ne bih baš da se kockam i vidim šta bi mi on sam mogao spremiti da me pokrene.

Moj izbor je ponovo hodanje. Zamisao je da to ponovo budu jutarnje šetnje, odnosno malo brže hodanje. U petak i subotu sam hodala preko dana, onako malo brže. Vjerujete mi da sam dobila upalu mišića nakon toga? Da, takva mi je kondicija. U ponedjeljak sam ustala u pola 6 i gledala kroz prozor. Nije padala kiša pa sam se obukla, uključila RunKeeper i izašla iz stana. I prehodala nekih 6 km, zastajkujući da uživam u buđenju jutra, igri sunca, zelenilu oko sebe. Zaista sam se super osjećala nakon povratka kući. U utorak sam izašla u 6 ujutro i morala hodati još brže jer mi je bilo hladno. Jedva 4°C, maglovito, prilično vlažno. Ipak, uspjela sam preći 5 km. Moji organizam očito nije bio baš oduševljen tom šetnjom jer me uhvatila ona klasična prehlada, sa kihanjem i curenjem nosa, tako da sam srijedu ujutro sjedila i pisala ovaj tekst naoružana rolnom toalet papira.

Planirano je da popodne odradim tu svoju turu jer me strah da preskočim dan. Strah me da ne posustanem, jer moram priznati da mi je svaki taj izlazak iz kuće još uvijek borba sa samom sobom. Još uvijek stanem i sebi nabrajam razloge zbog kojih to moram, te sve ono što je pozitivno i dobro. Ta moja premišljanja i borbe traju samo dok ne izađem iz zgrade, dok ne pogledam oko sebe i pružim korak. I znam da će mi vremenom to postati navika bez koje neću moći i u kojoj ću uživati 100%. Samo trebam biti uporna i istrajna.

Zato svaku tu svoju “šetnju” posmatram zasebno i tretiram kao još jednu ličnu pobjedu. U suštini valjda to i jeste poenta života – izlaziti iz svoje zone komfora što češće i voditi stalno male, lične bitke. Ono što je bitno u ovom slučaju je to što nisam sebi postavila cilj kao prošli put – da dođem do određenog broja kilograma. Ovaj put mi je cilj da, ako je moguće, svaki dan pređem bar 5 km da bih bila zdravija, vedrija i pametnija.

Povezala sam kretanje i fizičku aktivnost sa zdravljem i psihičkim stanjem, zato što nemam krajnji  cilj nakon kojeg ću stati. Kretanje je u mojoj glavi konačno postavljeno na mjesto na kojem je odavno trebalo da se nalazi – jednako je važno kao i hrana ili disanje. I kao što ljudi muku muče sa tim da se zdravo hrane i da dišu kako treba, a sve nam je to važno za zdravlje, tako i ja muku mučim sa kretanjem. I iskreno se nadam, pardon – vjerujem u to da će za nekoliko mjeseci bar svakodnevno hodanje postati moja rutina.

A da znate samo kako mi je teško i koliko mi svaki dan treba podrška svi biste se odmah sad registrovali na RunKeeper da hodate sa mnom i da me bodrite :)

 Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola System. Više o akciji možete pročitati na Coca Cola Bloggers Network Adria