Kako pobijediti čitalačku krizu? Tako što uzmeš da čitaš knjigu koja liječi dušu. Bukvalno.
Od kako je otišao Dado, imam problema sa čitanjem. Ono u čemu sam nalazila utjehu, zabavu, bijeg od stvarnosti – ne radi. Za nešto više od mjesec dana sam uspjela samo pročitati dvije knjige i to “o tugovanju”. Da, naravno da sam tražila tuđa iskustva i poredila ono kako se osjećam i šta mi se dešava sa njima. Ali nešto drugo nisam uspijevala. I onda postavim sliku hrpe knjiga koje skupljam i dalje kao hrčak u nadi da će mi mozak proraditi, i dobijem preporuku da uzmem prvo Đurđicu Čilić. I poslušam, jutros.
Nekoliko sati kasnije, odložila sam pročitanu knjigu i odlučila da probam napisati svoje utiske o njoj. Ni to mi ne ide više lako kao nekada, ali prosto osjećam potrebu da ljudima skrenem pažnju na ovu spisateljicu. Jer, ne bih ni ja uzela njenu knjigu da mi je Sefke nije dao i preporučio. A njegovom sudu i preporukama vjerujem i nisu me do sada razočarale.
Uglavnom, rekoh da Đurđicino pisanje liječi dušu. Možda malo više nas iz Bosne ili malo više nas kojima su bliski Zenica i Vitez i odrastanje u vremenu u kojem je odrastala i ona, jer se pronalazimo u sjećanjima i jer smo svi manje više odgajani po sličnom “kalupu”.
Ali, vjerujem da sličan utisak imaju i ostali. Jer ona ima tu sposobnost da ljubav prenese u rečenice i da je bukvalno osjetiš kao oblak oko sebe dok čitaš. I ima dar da primijeti sitnice koje mnogima promaknu, a od njih je satkan onaj najljepši dio života – sitnice poput ponašanja različitih ljudi u bazenu. Tako bih voljela upoznati gospođe koje dolaze na plivanje i pjevaju dok se druže i plivaju.
Osim toga, Đurđica voli i životinje. I svaka priča u kojoj se oni pojavljuju je priča u kojoj se mnogi od nas možemo prepoznati jer smo se nerijetko našli u sličnim ulogama, pričajući sa lutalicama i hraneći ih kad god smo u prilici.
Tokom čitanja knjige sam, kad god bih se nasmijala na nešto što je rekla ili zasuzila zbog neke opisane scene, ponavljala “Volim ovu ženu!” Jer prosto ne možeš drugačije reagovati na sve ono što je ona uspjela prenijeti na ovih 200-tinjak stranica. Cijeli jedan život i sjećanja, a sve uronjeno u čistu emociju ljubavi. A potpuno lišenu patetike.
Htjedoh reći samo – čitajte Đurđicu Čilić, kad vam treba utjeha. I kad poželite da vas ogrne oblak ljubavi, i da se podsjetite da ona nikad ne nestaje, nego samo mijenja oblik. Ne nestaje, sve dok ima onih koji pričaju priče i tako čuvaju sjećanja.
