Život je dobar kad gledam naprijed. Vrti mi se u glavi ona Balaševa “imam život, miran, tih” i da, tako nekako i ja, osim što niti bacam karte niti napišem stih. Ali, sve je dobro dok gledam naprijed. U sutra, u to kako ću kod tate na ručak, u nedjelju kad ću se družiti sa prijateljicom, u potencijalno nešto iduće sedmice. Dobro je.
Izborim se sa sobom sve češće, pojedem zdrav obrok, ustanem 3-4 puta sedmično na traku za hodanje, odradim vježbe svako jutro, čitam čak sat vremena dnevno pametne knjige. Hej, nakon par mjeseci u kojima mi je mozak odbijao bilo šta osim romansi evo me na sat dnevno ozbiljnih sadržaja. I muziku slušam povremeno, mada to znači da sam odbacila podcaste skoro potpuno, ali ne mora sve uvijek imati smisao niti služiti da budem pametnija. Ovo je vrijeme u kojem je cilj da budem veselija.
Sve je podnošljivo i sve ide nekako dok gledam naprijed ili dok čitam nešto i ne mislim. Jer, kad mislim, odnosno kad se zaustavim, kao kroz pukotinu se provuku misli i slike zbog kojih mi se ubrza dah. Legnem u krevet i dok vrtim u sebi riječi na isto slovo da ne bih razmišljala i da bih zaspala što prije, pred očima mi se ukaže Laki na tom istom krevetu i znam, ako samo dopustim sebi da mislim i da se osvrnem unazad da neću zaspati nikako i da ću ustati ujutro slomljena i s glavoboljom od suza.
Ili mi se pri ulasku u sobu na momenat učini da vidim onaj haos koji je ostao nakon dolaska hitne pomoći, kad sam se vratila iz bolnice s nadom da ću sve spremiti i da će se za koji dan život nastaviti ondje gdje je stao tog jutra. Umjesto toga je došlo do prekida filma i neke nove trake. Guram od sebe često onu posjetu u bolnici kad smo se vidjeli zadnji put, samo što ja to tada nisam znala. Tata mi često kaže da su oproštaji nešto što se uglavnom ne desi u životu, jer sam mu se žalila kako nisam znala da je to zadnji put, a da jesam nešto bih drugačije rekla valjda. Ali, ko od nas zna kad je zadnji put za bilo šta?
Nisam znala ni da je one srijede kad sam na rastanku poljubila mamu i rekla joj da se vidimo sutra bilo to zadnje. Imam urezanu tu sliku u glavi, nju kako sjedi na balkonu pokušavajući uhvatiti nešto svježine koju avgust nikako nije imao u svom asortimanu.
Imam u glavi i onaj osjećaj olakšanja kad sam došla po Frkija u veterinarsku stanicu nadajući se da ću ga zateći živog jer znala sam da je blizu kraj i samo sam se molila da ne ode sam, odnosno bez mene.
Život je puno lakši kad gledam naprijed, makar nemam pojma šta me čeka i koliko teških momenata slijedi. Dobra stvar je da me nije strah bilo čega što dolazi. Znam da mogu izdržati puno i ima istine u onom “što te ne ubije, ojača te”.
Nadam se samo da će doći vrijeme kad ću moći pogledati unazad, a da mi prvo pred oči iskoče lijepi momenti i sjećanja, a ne nešto od svega toga što me guši i ne da disati. Voljela bih doživjeti da se sjetim nečega i ne završim u suzama, kao na bilo šta od svega ovog. Jer, naporno je i teško je i zato što je tako uglavnom stalno tražim načine da mi mozak bude zauzet bilo čime. Jer kad je zauzet, ne misli i ne sjeća se. To je onda podnošljivo i tako mogu.
