Već neko vrijeme živim prilično povučeno. Zapravo, oduvijek sam introvert, ali ovo zadnjih mjeseci čak i drugima izgleda kao izolacija.

Provodim puno vremena sama, čitam baš puno knjiga i sve su isključivo vrlo predvidivog kraja i zabavne, gledam samo određenu vrstu serija i to isto mora imati predvidiv kraj. 

Družim se dozirano. Odem na kafu povremeno s ljudima koji me razumiju, a koji su ovdje. Imam neke online prijateljice s kojima se čujem relativno redovno – online jer većina nije u istoj državi, često ni na istom kontinentu.

Redovno idem dva puta sedmično kod tate na ručak i to je definitivni jedini zagarantovani izlazak iz kuće. Redovno bacam smeće ili odem u prodavnicu, tako da nisam sve vrijeme zatvorena.

Ali – kako se bliži godišnjica, a tek su evo 2 mjeseca i kako je Laki otišao, uglavnom biram samoću i knjige. 

Zaboravila sam reći još nešto bitno – radim redovno, iako mi često obični zadatak za koji inače trebam npr sat vremena oduzme 3-4 sata. Jer fokus i koncentracija. I jedem solidno, često zahvaljujući baš tati i viškovima koje mi spakuje pa ja trebam dodati samo salatu i ne moram sama kuhati. I da, spavam odlično – 7 sati u prosjeku, i to najkasnije legnem u pola 11. 

Povukla sam se uveliko sa društvenih mreža. Odnosno, tu sam, ali otvorim samo neke najbliže ljude, bacim pogled šta su objavili i zatvorim sve. Portale sa vijestima ne otvaram već neko vrijeme. Dobijem napad panike maltene, a znam da ne mogu ništa učiniti. 

Sve ovo pišem jer često uhvatim sebe kako mislim da nisam dobro. I onda sama sa sobom analiziram je li to istina i u odnosu na šta nisam dobro? 

Vjerovatno u odnosu na onu sliku koja negdje u podsvijesti postoji i kaže – trebala bi ovako ili onako…

E da, zaboravih, na sve to što mi se izdešavalo u zadnje 2,5 godine – gubitak mame, muža, dva mačora koji su mi bili porodica – tu je i veličanstvena perimenopauza koja je očito u svom fotofinišu jer više ni baba Vanga ne bi mogla predvidjeti kad će stići ciklus, a posebno ne koliko obilan ili bolan će biti. Znači oluja hormona definitivno ne pomaže.

Htjedoh reći, tu sam, živa sam i dobro sam. Stvarno jesam. Samo doziram gdje i kako trošim energiju jer je očito nemam previše. I jer sad moram paziti kako ću je potrošiti.

Ne pomaže svima isto. Nekima pomaže da ih forsiraju na izlaske i druženja s ljudima. Meni je to zadnje što mi treba i što bi pomoglo. Srećom, mislim da sam naučila slušati sebe i svoje tijelo i misli, pa nekako uspijevam da nađem balans i izaberem samo ono što mogu i moram. 

A to, između ostalog, znači i prepoznati kad sam sebi namećeš neka očekivanja i počneš preispitivati sebe u odnosu na neku zamišljenu sliku kako bi trebalo. 

Zato ovo pišem, iako sve manje imam volje da podijelim neka svoja razmišljanja javno. Zato što znam da ima onih koje zanima kako sam, a ima i onih koji traže svoje načine za nošenje sa životom poslije… 

Ukratko, svako od nas mora naći svoj put i način. To je nešto što nije baš lako, ali pomaže kad shvatiš da si ti osoba koja sebe najbolje poznaje. Samo je pitanje koliko želimo da se čujemo i koliko nam je bitno šta će neko drugi reći.

A sa skoro 50 godina, jedna od prednosti je i to što ti je potpuno svejedno šta će neko drugi reći.