Nasilje nije prepoznala odmah. Iz nasilne veze se spasila nakon prvih udaraca. Ovo je njena priča.

Autorica: Hana Kazazović

Kad sam prvi put čula da spominje kako se uspjela izvući iz nasilnog braka, poželjela sam objaviti njenu priču. Zato što sam čula mnogo onih „trebalo bi ovako“ ili „uradite to i to“, a vrlo rijetko sam sretala stvarne priče žena koje su doživjele nasilje.

Pristala je na razgovor zbog toga što nasilje nad ženama nije lako prepoznati i zato što je i sama imala problem dok nije shvatila šta joj se dešava. Makar samo jedna žena nakon čitanja njene priče prepozna neke od pokazatelja i reaguje, te spasi sebe – vrijedi je ispisati.

A.S. je mlada žena koja je svoju ružnu epizodu nakon puno truda i rada uspješno ostavila iza sebe. Svi koji je poznaju su se čudili da se nasilje u porodici desilo upravo njoj. Ekstrovert je, uvijek nasmijana, uvijek u pokretu, rado viđena u svakom društvu, situirana, obrazovana, iz divne porodice… Kaže da nikad nije bila osoba koja je dala na sebe, ali nasilje se provuče tiho – ne osjetiš da si nečija žrtva, da se mijenjaš i da te mijenjaju.

Ona je mjesecima proživljavala psihičko nasilje, a reagovala je i vezu prekinula nakon prvog fizičkog udarca. To je za nju bila kulminacija i nešto preko čega nije mogla niti željela preći.

Dobro pamti veče u kojem je upoznala svog partnera.

„Nakon „kafe“ duge sedam sati pozvala sam prijateljicu i rekla kako mislim da ću uskoro imati momka. Tako je i bilo. Nekoliko dana kasnije počela je, tada mi se činilo, idilična veza. Nakon mnogo putovanja, zajedničkih izlazaka, upoznavanja porodice, odlučili smo se za zajednički život.

Kaže da su živjeli bolje od većine poznanika i spolja je sve izgledalo savršeno. Na pitanje kako su počela psihička maltretiranja i šta je ono što je, po njoj, uticalo na to da ne prepozna o čemu se radi, odgovara:

Svi smo u fazi zaljubljenosti skloni partnerovo ponašanje gledati kroz prizmu romantike. Bar je tako bilo u mom slučaju. Molbe da ipak ostanem kod kuće, da zajedno gledamo film/večeramo/šetamo, meni su bile izraz ljubavi. Pretpostavljam da je to nekakav mehanizam odbrane jer se teško pomiriti s tim da te neko samo želi izolovati od svih, a ti si spremna da mu rađaš djecu.  

Poslije je to zamijenio s teorijom da ništa što ja radim nije dovoljno dobro. Recimo, kada sam smirivala situaciju tokom njegovog sukoba s bratom – optužena sam da sam uvijek na suprotnoj strani. Kada sam rekla da nisam, da je meni bitno da je on zadovoljan, onda sam optužena da želim da je on u sukobu sa svojom porodicom.

Interesantno je da je meni tek psiholog pomogao da to prepoznam kao vid maltretiranja. Tada sam saznala da je to najčešći uvod u fizičko zlostavljanje, a o tome se jako malo govori. Mi kao nasilje nad partnerom prepoznajemo tek fizički obračun iako to, vjerujte mi, mnogo manje boli.

A. kaže da je živjela dva života. Prvi, na poslu, gdje je sve bilo krasno i divno. Drugi, kod kuće, od kojeg joj je mjesecima bilo muka, ali je pronalazila razloge da ostane u toj vezi.

Nije ni osjetila da je, praveći ustupke zarad mira u kući, prestala da viđa ljude koje voli. Trpjela je pshičko nasilje, a da ga čak nije bila ni svjesna.

„Ne sjećam se čim sam pravdala sebe ljudima ili sebi, ali tako su prolazili mjeseci. Znala sam leći i moliti se Bogu da se ne probudim, toliko mi je psihički bio naporan život s njim. Glupim razlozima sam sama sebi pravdala ostanak u toksičnoj zajednici. Nisam ni danas dokučila zašto, jer se nikada nisam bojala samoće.

A onda se desio ključni dan u kojem je psihičko nasilje preraslo u fizički napad. O tome A. kaže:

Pamtim taj dan. Bili smo na nekom izletu, pio je i krenuli smo kući nešto ranije. Nije mi dao da vozim, pijan se trkao s ljudima po putu i nije se dao spriječiti. Kada smo stigli kući, izašla sam iz auta, a on je ubacio u rikverc i otišao. Satima se nije javljao na telefon i nije dolazio.  

U večernjim časovima sam čula auto u dvorištu, on je bauljao uz stepenište i vikao na mene kako sam mu ukrala ključeve od auta (kojim je upravo došao), ukrala laptop (koji stoji na stolu u radnoj sobi) tražeći razlog za svađu. Mirnim tonom sam mu predlagala da se istušira, da nam napravim kafu i da idemo spavati. Međutim, svi moji prijedlozi su naišli na otpor.

Ustao je, uzeo moj telefon i stavio ga u svoj džep. Nakon tog trenutka počelo je da mi se dešava ono što sam cijeli život učena da se ne trpi. Čovjek za koga je trebalo da se udam za nekih 40-ak dana počeo je da me baca od zida do zida gađajući stepenište.

Pokušavala sam ostati na nogama. Ne znam zašto. Mislila sam da bi bilo pogubno da padnem na pod. Nakon nekoliko udaraca o zidove mog vlastitog doma, mjesta gdje bi trebalo da smo najsigurniji na svijetu, moj čovjek me gurnuo na krevet.

Jednom rukom mi je držao ruke na stomaku, a drugom me davio. Počela sam da se tresem, što mu je na moment skrenulo pažnju. Popustio je stisak i nasmijao se. Pitao me da li se tresem što se bojim da će me udaviti i velikodušno zaključio da bi mogao kada bi htio, ali neće večeras.

Taj momenat sam iskoristila da mu otmem telefon, pozovem člana porodice i u donjem vešu istrčim na ulicu.

A. najviše žali zbog toga što je potrošila dane i mjesece svog života nesvjesna da trpi psihičko nasilje. Nije shvatila da se mijenja, da se udaljava od ljudi koji je vole, da se zatvara u sebe. Prestala se smijati i postala nesrećna, a nije to ni primijetila. Kaže da su članovi porodice počeli uočavati promjene u njenom ponašanju, iako ih ona ni tada nije bila svjesna. Na sestrine intervencije je uglavnom odgovarala odbacivanjem takvih teorija.

S ove vremenske distance, kad o tome razmišlja, to joj je padalo teže od samog fizičkog nasilja.

Fizičko nasilje je samo bilo okidač da na sve stavi tačku, da se zauzme za sebe i bez straha mu kaže da napusti stan.

Nakon te noći i odluke da okonča vezu, pred A. se našlo mnogo promjena i posla. Izmijenila je brave gdje god je to bilo moguće, nije mogla da spava jer joj se stalno činilo da je tu, tresla se (i danas joj smeta) na svaki povišen ton.

Nakon te faze došla je ona kada on počinje da dolazi na kapiju, izvinjava se, pravda bezgraničnom ljubavlju, planira zajedničku budućnost. Faza kada ga je viđala u retrovizoru, ispred kafana gdje pije kafu, ispod prozora spavaće sobe.

Trebalo mu je 6-7 mjeseci da prestane da je presreće, a njoj još toliko da prestane da joj se priviđa.

„Faza poslije svega je možda i bila najteža. U meni su se borili strah, slomljeno srce i povrijeđen ego. Ostala sam sama, zatrpana u kredit, otuđena od ljudi… Neke stvari naprosto moraš da uradiš sam, stisneš zube i guraš.

Glavne uloge u mom životu tada su odigrali ljudi koje sam zapostavila. Brave sam promijenila sama, a onda su moji prijatelji stupili na scenu. Organizovali su se i stalno mi je neko bio tu, da šuti sa mnom. Moj najbolji prijatelj je dolazio po mene, jer sam se borila sa nesanicom, i vozili smo se bez cilja do zore. 

Čuvali su mi leđa tako! 

Trebalo mi je vremena za reorganizaciju života, ali je vrijedilo. Taj slom mi je pomogao da završim sve stvari koje su me do tog dana morile. Jedna od najboljih odluka mi je bila i mentalna higijena. Krenula sam redovno kod psihologa i to mi je pomoglo da uredim svoj život. Ne mogu dovoljno da naglasim koliko je stručna pomoć bitna u takvim situacijama čak i kada ti se čini da možeš sama. Moj psiholog mi je pomogao da prevaziđem strah, da nađem način da ponovo priđem ljudima, da vjerujem sebi i ne krivim se.

I danas imam problem s tim da vjerujem muškarcima. Nekako stalno čekam tu nasilnu crtu, tražim je u svima i to je nešto na čemu trenutno radim.

Pitala sam je šta misli da je bilo presudno da reaguje odmah nakon prvog udarca, te da ne povjeruje u njegove molbe i ne vrati se svemu?

„Imam sreću da potičem iz porodice gdje je žena generacijski tretirana kao zaštićena vrsta. Moj otac je predano kroz odrastanje radio na tome da sestra i ja naučimo kako nasilje nije rješenje. Problemi se dešavaju, o problemima se razgovara. Ako su nepremostivi, razilazimo se.  

Možda je bitno da naglasim da sam imala predrasude o tome kako izgledaju žene – žrtve nasilja. Nisam očekivala da će se to meni desiti. Možda je to jedan od razloga što nisam otišla ranije. Kada se desilo to sporno veče, znala sam da je to nešto preko  čega neću preći ni da ga volim više nego sebe samu, a to nije bio slučaj. 

Kao što rekoh, ja sam mislila da žene trpe nasilje jer nemaju alternativu. U neznanju, trpila sam nasilje iako sam imala svoj posao, stan, auto i porodicu koja mi uvijek čuva leđa.

Meni su bile presudne dvije misli da ne ostanem u toj zajednici.

Prva je bila slika mog nerođenog djeteta kako iz ćoška gleda oca koji mu bije majku.

Druga je još strašnija. Bio je to plan B, ako se ne izvučem iz kuće, a on zaspi. Ta misao me pretvorila u životinju poput njega i znala sam da moram istrčati na ulicu kako znam.

Nakon svega, uslijedile su priče i „savjeti“.

A. kaže da je nailazila na prijateljice koje su joj govorile kako se nikada neće udati jer nije znala stisnuti zube i malo se pritrpiti. Sretala je one kojima je on govorio kako ga je bez razloga izbacila iz stana, koji su koristili svaki momenat da nju oblate gdje stignu jer je on „tih, miran, povučen“ a ona „galamdžija“.

Nailazila je na ljude koji su bili uz nju svom snagom, a njena najbolja odluka bila je da krene kod psihologa.

“Ne nekog skupog, elitnog, izvikanog. Bila sam u kreditu, imala sam zdravstveno i uputnicu za Centar za mentalno zdravlje. Ti razgovori su me spasili. Razgovori bez cenzure. Razgovori u kojima sam zapravo i osvijestila da nisam bila žrtva to jedno veče. To veče sam odlučila da se spasim! Žrtva sam bila svaki put kada sam ostala u kući, kada nisam otišla s društvom, kada nisam posjetila svoju porodicu, kada sam slušala kako sam kurva jer me neko pogledao, kada sam mu sama smislila izgovor za takvo ponašanje.

Pitala sam je šta bi nakon svega poručila ženama, kako da se zaštite? Kako da vaspitavamo djevojčice da na vrijeme znaju prepoznati loš tretman? Šta činiti da se smanji to nasilje?

„S ove vremenske distance, a lako je biti general poslije bitke, rekla bih da sam mogla prepoznati s kim sam samo da sam željela sebi priznati da sam žrtva. Svaki pokušaj izolacije, zabrane druženja s prijateljima i porodicom (a oni to rade suptilno, hinjski), udaljavanje od svega što vam pruža sigurnost, utjehu i samopouzdanje… sve su to znakovi da nešto nije kako bi trebalo da bude. Sve se može prepoznati na vrijeme ukoliko napravimo emotivni otklon i udaljimo se od romantičnih predstava koje smo same stvorile.

Sigurno ne bih prekinula taj začarani krug da me moj otac nije naučio kako niko nema pravo da me tuče i hvala mu na tome. Njegov odgoj mi je spasio glavu i ponosna sam na njegov odnos prema mojoj mami! Naučena sam da moram da imam svoj posao, da mogu sama da se staram o sebi.

Igrom slučaja, moj položaj je bio lakši zato što sam imala svoj stan, ali je jako bitno da se govori djeci da mogu i i da imaju gdje da se vrate. Uvijek sam znala da za svaki problem mogu da se požalim svojoj porodici i da će oni naći način da mi pomognu.

Postoje žene koje nemaju moju sreću. Njima mogu samo preporučiti da razgovaraju s drugima, da traže način. Načina da se ode od nasilnika ima, postoje. To je teži put od mog, ali postoje.

Bezbroj je priča koje sam kasnije čula o ženama koje ne žele da terete svoj supruga za nasilje… To treba uraditi, jer niko ne može da vas zaštiti ako se same ne zauzmete za sebe! Svaki dan koji proživite bez nasilnika kraj sebe nema cijenu. Prelijepo je biti konačno slobodan.

Na kraju, A. kaže:

„Maltretiranje nije ljubav. To znaš kada sebi dozvoliš da iz tog odnosa izađeš! Ljubav je kada sebe voliš dovoljno da se spasiš, da potražiš pomoć, da ustaneš nasmijana, da ustaneš a ne bojiš se, da otvoriš oči a tvoj dželat ne spava kraj tebe.

Prošlo je nekoliko godina, još uvijek nisam ona ja koja sam bila prije te zajednice. Čini mi se da se manje smijem i manje vjerujem ljudima. Više se poštujem, bolje se poznajem i svjesna sam da mogu sama. Sjećam se rečenice koju mi je tada rekao potpuni strana – bolji je bolan kraj nego bol bez kraja. I to je istina.“



By Cyber Bosanka

Savjetnica za online komuniciranje - pomažem da se ispričaju dobre i važne priče.

Leave a comment

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.