Moram napisati nekoliko rečenica o koncertu na kojem sam bila sinoć. Nisam neko ko zna puno o klasičnoj muzici i nisam neko ko inače ide na ovakve koncerte. Ali sam otišla jer sam vidjela u najavi da se radi o umjetnicima svjetskog nivoa, i prosto me zainteresovalo da čujem o čemu se radi. Plus, sve je organizovano u sklopu Vareš Classic Festival – VaClaF-a i realno, ne mogu a da bar svojim prisustvom ne podržim nešto ovako nesvakidašnje za BiH, a i za Zenicu.
I da budem iskrena, uživala sam. Ne samo u muzici, nego i u posmatranju ovih mladih ljudi. Ne mogu ni zamisliti koliko je vježbanja iza svake ove izvedbe, koliko truda i znoja (sinoć i u bukvalnom smislu) da bi sve djelovalo tako skladno i jednostavno. Strast koju svako od njih unosi u ono što radi je hipnotišuća. Umjetnici koji su sinoć nastupali su svjetskog nivoa i to se jednostavno vidi u njihovoj profesionalnosti. I u tome kako čak ni uslovi u kojima nastupaju (temperatura u sali je bila baš paklena – navijam za klime čim prije) ne utiču na njihovu predanost.
I glavni utisak od sinoć mi je zahvalnost što sam imala priliku ovako nešto doživjeti u Zenici.
Mene na različita mjesta odvede radoznalost. Ne volim uvijek hodati utabanim stazama i ne volim stalno ići na ista mjesta. S tatom često raspravljam kad hodamo Zenicom jer on ima istu rutu gdje god da ide, a ja svako malo zađem u ulice koje nisu uobičajene. Njega to zbunjuje, meni je način života. Odnosno, trudim se da mi to bude način života.
Zato me raduje da je HKD Napredak u Zenici ugostio ekipu ovog festivala i vjerujem da će tu biti još nekih zanimljivih dešavanja. Vidjela sam najave, zato to pišem.
A i vas pozivam da iskočite iz uobičajenog i zavirite na mjesta na koja inače ne idete. Jer, govoreći iz ličnog iskustva, svaki put kad to napravim ja se osjećam zadovoljnije i ispunjenije. I nekako mi se čini da je to u stvari poenta življenja.
