Sinoć je dodjelom nagrada završen 25. festival BH drame u Zenici. Kao članica žirija publike sam imala privilegiju da pogledam sve predstave, i nekako osjećam potrebu da ispišem ovdje utiske – da ostanu meni kao dnevnik, a možda još nekoga zanima zašto je odlazak u pozorište odličan način da sebi poboljšate život.

Sedam predstava u 6 dana, nije da nije bilo naporno. Još smo dva puta išli u Sarajevo što je realno izazov, ali pošto je meni bio prvi put da tako posjetim i Narodno pozorište u Sarajevu i Kamerni teatar 55 – meni je bilo super. Posebno mi je bio zanimljiv Kamerni koji ima toliko stepenica da se odlazak u pozorište može smatrati workoutom i realno spaja kulturu i sport na najbolji način :D

Gledali smo pozorišta iz Mostara, Sarajeva, Beograda, i Vranja. Nažalost, a srećom po moje učešće u žiriju, ove godine nije bilo predstave iz Zenice, tako da se bar oko toga nisam morala mučiti i testirati objektivnost.

Nego, zašto je ovaj festival BH drame važan? Zato što se radi o predstavama koje promovišu domaći tekst. Sve tekstove su napisali ljudi iz BiH i to je važno, jer daje priliku autorima da se njihove riječi čuju direktno na pozornicama. I možda vam se to ne čini važnim, ali realno jeste. Jer domaći autori nemaju previše prilika za promociju. Kad na to dodamo sve poteškoće koje prate kulturne ustanove u našoj zemlji, dobijemo to da je festival namijenjen domaćim autorima ono što zaslužuje podršku i pažnju.

Šta ću pamtiti sa ovog festivala?

Helenu Vuković i Harisa Bidžana u predstavi “Na slovo F” Narodnog pozorišta Sarajevo. Cijela predstava mi je bila odlična i preporučujem svima da je pogledaju jer je važno ono o čemu govori. Njih dvoje su me posebno oduševili i radujem se njihovim budućim ulogama. Sigurna sam da će priče koje će nam prenositi u budućnosti biti vrijedne gledanja.

Alena Konjiciju u predstavi “Tebe voli duša moja”. Posebno njegovo pjevanje. Ne sjećam se kad me nečiji glas tako očarao i preporučujem svima da pogledaju ovu predstavu.

Edina Koju Avdagića u predstavi “Podroom”. Tek na dodjeli nagrada, nakon što je dobio priznanje za epizodnu ulogu, sjetila sam se s koliko jeze sam iščekivala njegovu pojavu na sceni. Upravo taj osjećaj je dokaz koliko dobro je odigrao lik Baje, nepredvidivog i nasilnog lika. 

Lik “virusa” odnosno Marka Grabeža u predstavi “Režim isceljenja” – posebno jer me mozak zabolio od naprezanja da se sjetim zašto mi je poznat. Uglavnom, par google pretraga kasnije skontala – igrao je mladoženju u filmu “Svadba”. A meni definitivno treba gingko jer ga nisam tako davno gledala, a zaboravila.

Scenografiju iz predstave “Za život cijeli”. Da, ONE predstave :D Razmišljala sam da u naslov stavim “pogledala sam predstavu o FK Željezničar u Zenici i evo šta se desilo”. Ništa se nije desilo, naravno. I dalje volim Čelik i dalje mi je draža crno-crvena kombinacija od bilo koje nijanse plave. Ali je scenografija odlična, a i predstava je dobra. Ja sam je gledala kao istoriju nečeg što je dijelom nečeg što mi je blisko – paralele sa razvojem ovog kluba se mogu povući sa razvojem svega na našim prostorima. Zato me ova predstava podsjetila i na našu “Moja fabrika” – sličan je koncept. I super mi je to što ovakve priče sigurno privlače u pozorište i publiku koja ga inače ne posjećuje.

O navijačkim netrpeljivostima ne bih puno, ali moram reći da ih ne volim. Stresem se svaki put na neke poruke s tribina. Najljepši momenat navijanja za reprezentaciju mi je to što se pjevaju ljubavne pjesme i što su BH navijači sinonim za pozitivu. Ne bih da zvučim kao Michelle Obama, ali ja bih bila presretna kad bi se navijači takmičili u tome ko može biti bolji – kreativniji, duhovitiji… a ne ko može poslati goru i uvrjedljiviju poruku. A o tome da neko zabranjuje da se igra bilo koja predstava negdje mogu reći samo da je meni sloboda iznad svega, sve dok nekog drugog ne ugrožava. A ne znam kako igranje neke predstave može ugroziti bilo koga. Osim ako vas ne natjeraju da je gledate. A ja ne znam da je bilo ko ikad odveden na silu u pozorište.

S ovog festivala ću pamtiti i čudni osjećaj nakon predstave “Gorocvet”. Groteska je baš neobičan žanr koji nisam često imala priliku gledati. Dovede vas u stanje u kojem vam je jezivo, a smijete se, iako ništa nije posebno smiješno.

I moram spomenuti i predstavu “Gradonačelnik ili ovo je predstava o Mujagi Komadini” i maestralnog Izudina Bajrovića. Dok je primao nagradu sinoć razmišljala sam koliko sam vremena u životu provela gledajući ga i uživajući u njegovim ulogama. A onda mi je prošlo kroz glavu kako je poziv glumca neobičan jer si toliko prisutan u životima ljudi koje i ne znaš i utičeš na njihova raspoloženja. 

Ostat će mi i razočarenje zbog manjka publike. Kažu da do 10 % ljudi posjećuje pozorište (ako sam promašila procenat javite), i to je problem inače svuda. Možda ne razumijem one koji ne odu ni povremeno, jer ja volim to živo pripovijedanje. A svaki put, ma kakva da je predstava, dobijem priliku da se izmjestim iz stvarnosti u neki drugi svijet.

Nisu sve predstave komedije i nisu sve lagane za doživjeti. Ali u pozorište volim otići jer je to prilika da vidim kombinaciju različitih umjetnosti. Nekad su to rečenice koje glumci izgovaraju. Nekad je to kostimografija koja me ostavi bez riječi. Često je to i scenografija i igra svjetla koje stvore čarobnu atmosferu. Kad shvatite koliko ljudi treba raditi sinhronizovano da biste dobili jednu predstavu, onda sve izgleda još nevjerovatnije i čarobnije.

Na kraju moram reći da će mi ovaj festival ostati zauvijek u sjećanju zbog ljudi koji ga stvaraju već 25 godina, a to su svi zaposlenici Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici. To koliko je njihovog truda i energije iza svega vidite tek kad ste stalno tu. I rade najljepši, ali nimalo lagan posao. Jer, raditi bilo šta u kulturi u BiH prečesto djeluje besmisleno. Njihov entuzijazam, koji sam upijala proteklih sedam dana, davao mi je utisak da živim u nekoj super uređenoj državi koja ne treba “flastere” na svakom ćošku. A taj osjećaj je nešto što svi mi koji živimo ovdje tražimo u svakom trenutku svog postojanja. 

Zato hvala svima. Čestitke svim dobitnicama i dobitnicima. I vidimo se iduće godine. 

A sve vas pozivam da svratite u pozorište i da mu date šansu. Ja evo idem u srijedu odmah, dok sam u treningu, da pogledam “Filozofiju palanke”, predstavu našeg pozorišta. Svi kažu da je odlična.

P.S. Ko je sve dobio nagradu pogledajte ovdje – https://www.bnp.ba/bnp/novosti/item/2606-predstava-tebe-ljubi-dusa-moja-najbolja-na-25-festivalu-bosanskohercegovacke-drame-zenica-2026