Kupila sam ovu knjigu prije nekoliko mjeseci, ali sam smogla snage da je pročitam tek prije tri dana. U međuvremenu sam čitala neke istorijske knjige i gledala dokumentarce o Palestini i odgađala fikciju, jer sam pretpostavila da će mi ona biti nekako zahtjevnija. Ne zato što je realnost ljepša, nego zato što kad čitam fikciju, ako je dobro napisana, ja sam unutra i povežem se sa likovima i prosto sam dio dešavanja.
I zaista je tako bilo. Ovo je jedna od onih knjiga koje se pamte. Čitam ja stalno nešto i bude tu i solidnih knjiga, ali tek poneka iskoči i znaš da ćeš je nositi u sebi zauvijek. Jer Suzan baš zna da piše i toliko lijepo razradi likove i radnju da sve vidiš, čuješ, osjetiš kao da si s njima.
A priča u knjizi “Jutra u Dženinu” je fikcija, ali zasnovana na istoriji. Događaji koje ona spominje su stvarni i desili su se i imaju zapisi o njima. Samo je porodica o kojoj piše izmišljena, mada je i detalj sa Palestinskim djetetom kojeg su odgojili Izraelci nastao nakon što je autorica pročitala u novinama o takvom slučaju. Dalje je njena mašta.
Ne znam kako bi mi bilo čitati ovu knjigu da mjesecima ne gledam dešavanja u Gazi i vidim i puno gore stvari od onih koje su opisane u ovoj knjizi. Ali sad znam kako bi mogla izgledati priča o svakoj onoj osobi koju sam ispratila kroz ekran. Svako od njih ima istoriju tuge i stradanja i napada i izbjeglištva i beznađa, isprepletenu s puno ljubavi i nade i volje za život. To je ono što je Suzana savršeno prenijela pišući najviše o Amel, djevojčici koja odrasta u izbjegličkom kampu u Dženinu, pa je život dalje vodi i do studija u Americi i života tamo. Sve te razlike, sve što jedna osoba iz Palestine proživljava cijeli život je ispričano kroz njenu priču. I to tako da vam sve postane jasno i da razumijete i očaj i želju za životom i muku i želju za otporom i slobodom.
Suzan je odlična spisateljica. Vidim da na knjiga.ba ima i njen drugi roman i definitivno će i on na čitanje. A ovaj vam od srca preporučujem, jer zaista spada među najbolje knjige koje sam pročitala.
