Foto: bnp.ba

Sinoć sam konačno pogledala predstavu “Filozofija palanke” i odmah rekla da ću ići svakako ponovno u novembru da je gledam. Od sinoć pokušavam u glavi složiti tekst kojim ću probati ispričati koliko me oduševila i evo, nema šanse da to uspijem.

Malo je falilo da odmah uzmem kartu i za danas, ali sam odlučila da ipak sačekam idući mjesec.

Jer se ne sjećam kad sam od početka do kraja predstave bukvalno upijala sve ispred sebe i nijednom nisam pogledala na sat, a djelovalo mi je da je prošlo tek tren. Bukvalno, uvijek gledam na sat.

Jer ne mogu odlučiti da li mi se više dopao tekst, koji je toliko slojevit i govori o svemu o čemu mislimo i pričamo stalno, o svemu što nas muči. Pola predstave sam se smijala, a pola u sebi govorila: “Da, jeste, i ja tako isto mislim!” Ili mi se više dopala gluma i to kako su svaka glumica i glumac dali sve od sebe, ne samo na sceni nego i tokom kreiranja teksta.

Oduševila me scenografija koja ti od samog ulaza daje do znanja da ćeš prisustvovati nečemu drugačijem. Oduševili su me i kostimi: skoro svi crni, a nemaš utisak da su takvi. Sabina Trnka je odradila maestralan posao.

Pojedine scene su me rastavile na najsitnije komade: solo scena Adisa Mehanovića i priča o promjenama u životu, te Selma Mehanović i sve što je rekla. U barem pola toga sam se pronašla. Iman Bulić, priča o odrastanju i ona pjesma na kraju: na momente mi je djelovalo nestvarno lijepo, a istovremeno sam to osjetila do kosti.

I Amer Javoraš, wow! Bukvalno me ostavio bez teksta i doveo do suza. Nisam ga do sada imala priliku gledati, ali to kako se transformiše pred nama, od uplašenog dječarca do odrasle, samopouzdane osobe, zaista me zadivilo.

A na zadnjoj sceni sam jedva uspjela da se saberem i da ne zaplačem na sav glas.

I ne, nije ovo tužna priča. Ovo je priča o nama. Kako su Vedrana Božinović i ekipa uspjeli od one knjige napraviti ovako pitak, razumljiv i upečatljiv tekst, zaista vrijedi pohvaliti. A režiser Andraš Urban je sve to složio u predstavu koja je posebno iskustvo. Jer sve što vidiš i doživiš tu dotakne sve emocije i na kraju izađeš drugačiji.

Rekla bih vam: idite i gledajte “Filozofiju palanke” obavezno. I žao mi je što postoje ljudi koji to neće moći doživjeti. Jer ovo je, po mom mišljenju, sigurno nešto najbolje što je naše pozorište proizvelo.

Kad malo bolje razmislim, odoh zvati da vidim ima li mjesta i za večeras. Dugo je meni čekati novembar za ponovno gledanje.