Prije nekoliko dana sam gostovala u magazinu “Crta” koji uređuje i vodi Amarildo Gutić a emituje se na RTV BiH. Tema je bila o društvenim mrežama, Facebook revolucijama i o tome da li je moguće u BiH očekivati neke uspješnije proteste obzirom da i mi imamo korisnike društvenih mreža. U emisiji se pojavljuje i famozni Pernar ;)

Prije nego što pogledate video moram vam reći da se ne može premotati do dijela u kojem je taj prilog pa ćete biti prinuđeni da pogledate i onaj dio emisije prije :D

Video na linku – http://www.bhrt.ba/video/?id=4020&v=crta29032011.flv

A konkretno, ono što mislim o protestima i svemu ostalom (a zbog vremena nisam mogla reći) je sljedeće…

Prije svega, već smo pričali o tome kako je Facebook alat za komunikaciju a ne stranka ili pokret. Tako da svako spominjanje “Facebook prosvjeda”, “Fejsbukaša” i ostalih termina samo i isključivo govori o tome koliko znanja i pojma o tome što rade imaju novinari koji ih koriste. Relativno nedavno sam čitala knjigu o početku NOB-a u Zenici kada je Suada Čolaković radila na distribuiranju letaka i proglasa koji su narodu govorili i neku drugu istinu od one koja se mogla čuti javno kroz regularne kanale informisanja. Ona je u noći sakrivena od vrata do vrata hodala i ostavljala letke. Nisu imali telefona ni Facebooka pa im je to bio način komunikacije sa građanima. Štamparija u kojoj su se štampali letci je sigurno štampala i neke druge sadržaje.

Tako je i sa Facebookom. On služi za komunikaciju i koristan je jer omogućava lakše i brže širenje informacija među zainteresovanim ljudima. Isto kao i twitter. Onaj koga te informacije ne interesuju i ne želi ih ima način i da ih zaobiđe i ne vidi.

Za pokretanje revolucije ili protesta je potrebno mnogo više od alata za komunikaciju. Potrebno je imati dovoljno zainteresovanih glava za tako nešto. Onih koji će ući u to i koji će nositi sve na svojim leđima. Onih koji će, ako zatreba, podmetnuti svoja leđa.

A zašto se kod nas, i pored ovako grozne situacije, ništa ne pomijera? Zato što niko u suštini nije spreman da rizikuje puno. Da izađe i javno kaže “Evo mene, ja hoću to i to, uradiću to i to po cijenu svega”. Niko nije spreman da krene korak po korak. Svi bi odmah neke masovne prosteste i revolucije, da odmah skupe milion ljudi po mogućnosti. A ne ide to tako. Nije realno.

Pođite od sebe. Kome vjerujete? Probajte organizovati bilo šta – zabavu na primjer. Odredite datum i vrijeme, skroz transparentno napišite šta i zašto organizujete. I zovnite sve svoje prijatelje i rodbinu. Probajte pa vidite koliko njih će doći. Evo konkretno, u Zenici se organizuje lokalni kviz, omladina sjedi svakog četvrtka u kafani uz piće i takmiči se u znanju. Kviz (zove se Edoteka i više o njemu ima na Edoteka) je do sada održan 83 puta. Znam dobro momke koji su ga pokrenuli prije 2 godine i pričali su mi da je na prvo kolo došlo samo par ljudi. Pa na svako sljedeće je dolazilo nekoliko novih dok sve nije postalo provjereno dobro.

A protesti su mnogo gori i komplikovaniji za organizovanje, posebno na prostorima gdje žive ljudi koji su toliko puta prevareni i izigrani da ni sami sebi ne vjeruju a godinama ih uče da mrze sve oko sebe.

I to je razlog zbog kojeg se još dugo vjerovatno ovdje neće ništa pomjeriti na bolje. Prva ja ne bih došla na bilo kakav skup koji nema glavu i rep, za koji ne znam ko ga organizuje ni zašto, šta mu je cilj i šta se krije iza svega. I nisam jedina, tako razmišlja 90% ljudi. Hoćemo promjene svi, ali ako neko misli da ćemo ih ostvariti tako što ćemo se skupljati i galamiti negdje, bez konkretnog cilja i bar ideje u glavi šta sa tim – ništa od toga. Ne može 10 Facebooka to promijeniti.

Još jednom link za video magazina “CRTA” – http://www.bhrt.ba/video/?id=4020&v=crta29032011.flv