Samo smo gosti na ovom svijetu…

Vjerovatno je to inače sastavni dio života ali ja ZNAKOVE inače primjećujem puno više u životnim periodima u kojima mi se dešavaju neke bitne promjene. Trenutno u nekim bitnim poslovnim zaokretima (o kojima ću nekad uskoro), pa sate potrošim na brigu i razmišljanja o tome šta ću i kako ću. I onda se desi to putovanje koje te brige stavi u sasvim drugi kontekst.

Znate one priče o zdravlju, kako je najvažnije, kako bolestan čovjek ima samo jednu želju (da ozdravi) i sl? Znam da znate. Ali koliko smo mi inače zaista svjesni važnosti tih znanja i da li su nam samo teze koje ponavljamo kada sebe želimo utješiti bez da stvarno i iskreno vjerujemo u njih? Meni recimo jesu važne ali nekako kao da mi nisu duboko ukorijenjene u srž misli i razmišljanja pa vrlo često brinem o stvarima koje ne mogu bitno promijeniti a na taj način sebe nagrizam mrvicu po mrvicu.

O tome sam razmišljala u subotu stojeći iznad prilično svježeg groba osobe koja mi je u čitavoj široj familiji bila simbol za vedrinu. Moj tečo kojeg se vrlo teško mogu sjetiti ozbiljnog. Uvijek je bio nasmijan i uvijek je sve mogao. Ne znam da li je ikad rekao ili pomislio da nešto ne može uraditi. Ako i jeste ja to nisam čula, a vjerujem da je inače vrlo malo onih koji jesu.

Ne znam kako bi inače izgledale moje izbjegličke godine da nije bilo njega. Uvijek tu kad treba, bez puno riječi ali sa konkretnim djelima i rješenjima. Bilo je lakše nositi se sa svim problemima, brigama i strahovima znajući da je tu i da će uvijek naći rješenje.

Jedna “epizoda” mi se nekako uvijek izdvoji iz sjećanja na taj period. Kad sam u trećem razredu srednje škole, “pametna” koliko sam mogla biti sa tih 17 godina, došla na ideju da se kući iz škole vratim autostopom. Sa drugaricom sam stala na cestu i, kao na filmovima, ispružila prst. I nakon par minuta nam staje veliko crno auto, a nas dvije sretne. Do momenta u kojem sam pogledala prema vozaču i ugledala – teču. Nije meni do tada niko u životu pričao o tome koliko autostopiranje može biti opasno, ali sam tog momenta sve shvatila i znala da sam napravila veliku grešku.

Naravno, tečo nas je povezao i kod kuće sam dobila predavanje, konkretnu lekciju o svim opasnostima koje su me mogle snaći. Bez frke, galame i suvišnih riječi. A nakon što sam i sama čula za mnoge slučajeve znam sigurno da mi ga je tada poslala neka viša sila, ili Bog, kako je ko već zove. Kako god, ja u ovih 17 godina nakon toga nisam nikad došla ponovo na ideju da autostopiram, a čak i Taxi vozače pažljivo biram.

Život je čudan i odavno sam prestala pokušavati da ga shvatim. Posebno redoslijed po kojem odlazimo sa ovog svijeta. Umjesto toga bolje ga je pokušati živjeti sa što manje briga. Jer svaka briga izgubi smisao i izgleda tako beznačajna dok stojiš iznad groba osobe koja ti je bila draga i znaš da je više nećeš vidjeti. Pa preturaš po sjećanjima i slažeš ih poput najdragocjenijeg blaga.

A to upravo i jeste najvrjednija stvar na ovom svijetu – sjećanja. Ne mogu se kupiti, a ne može nam ih niko ni oduzeti. Ostaju zauvijek urezana i usađena duboko u nama, i svuda ih nosimo sa sobom.

Meni će puno toga ostati kao trajna uspomena. I svako to sjećanje je obojeno vedrinom i osmjehom jer si bio takav. Znam da vjerovatno zvučim blesavo, ali ovog momenta mi kroz glavu prolazi da tamo nisi sam, i da te dočekalo mnogo dragih ljudi koji su te jako voljeli. Pozdravi ih sve, a posebno mi pozdravi babu i dedu. I hvala…tebi što si bio takav, a životu i Bogu što smo te imali.

5 comments

  1. Neka mu je večna slava. A možda se oni tamo ludo provode. Vidiš da se još niko nije vratio što znači da im je tamo dobro. Saznaćemo i mi jednog dana…

  2. Laka mu zemlja bila, srećna si što si ga imala. Naučila sam da se setim, kada me svakodnevne neke brige spopadnu, kako je to živeti sa pravim problemima, životnim.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X