CB 15: Uzvodno plivamo zajedno jer nam je tako lakše i jači smo

Autorica: Hana Kazazović

Moram vam priznati da se nalazim u fazi promjene. Možda bih to mogla nazvati sazrijevanjem ili čak penjanjem na neki novi nivo ili stepenicu u životu. I u ovoj fazi dozrijevanja puno čitam, gledam raznovrsne filmove i istražujem. Konzumiram umjetnost različitih umjetnika i tačno osjetim da je to jedna faza koja ima svoju svrhu.

I nadam se da ta svrha neće biti truljenje, da ostanem do kraja uz metaforu sazrijevanja :D Mada me ni to ne bi iznenadilo uz ovoliko kiše i vode :))

Htjela sam reći još nešto – neki dan sam shvatila da sve što radim ima jednu svrhu ili cilj. A taj cilj bi se mogao nazvati – stalno pronalaziti načine da živim sretno i smisleno živeći ovdje gdje jesam, na Balkanu odnosno u Bosni i Hercegovini. 

Zvuči jednostavno i trebalo bi u ovom 21. vijeku tako nešto i biti jednostavno. Ali nije, bar ne dok skoro na dnevnoj bazi čujem vijesti o ljudima koji pakuju kofere i odlaze sa ovih prostora. Još malo ćemo se početi pozdravljati sa “Hajde pa se vidimo na kafi uskoro ako ne odeš u međuvremenu za Njemačku”. Okreneš se i nekog nema, otišao.

A ja eto ne želim da idem. Ne zato što do ludila volim ove prostore ovdje ili zato što mislim da ne bih mogla tamo negdje živjeti bolje. Ne želim da idem zato što imam ovdje ljude koje volim i koji mi znače više nego potencijalna sigurnost i bolji uslovi za život tamo negdje. Više mi znači to što te moje ljude mogu vidjeti par puta u sedmici ili kad god poželim i što im se mogu naći pri ruci ako im zatrebam. I da, imam taj luksuz pa nemam djecu i ne moram misliti o eventualnoj budućnosti njihovoj. Da, na ovim prostorima je luksuz kad možeš da misliš samo o sebi i svojim potrebama i željama.

Ali me istovremeno svaki dan nešto iznervira i dovede do toga da poželim da idem od jednog do drugog političara i da ispred svakog stanem i pitam ga: “Majke ti, je li te imalo stid? Jesi li imalo svjestan koliko ti je u stvari šuplja priča i koliko samo na sebe misliš? I je li stvarno misliš da smo svi budale i papci i da niko ništa ne konta? Je li misliš da ovoliko ljudi odlazi sa ovih prostora zbog loše klime? Ili možda zato što nemaju nadu koju si im i ti oduzeo?”

Znam, ne bih nikog od njih nasikirala. Ali isto tako znam da veliki broj ljudi misli isto i osjeća gađenje zbog načina na koji se ponašaju ljudi koji bi trebali da ovu državu vode i urede i za to dobijaju ogromne plate. Fuj, eto!

I tako je sve što radim, slušam, gledam, čitam, sve što pišem i stvaram i sve o čemu mislim u stvari moja borba i moj način da se snađem u ovom ludilu. I da, uglavnom se osjećam kao da plivam uzvodno, a pri tom ja stvarno i nisam neki plivač. Čak mi i u onom slanom moru malo veća dužina predstavlja problem. Pa se zato često umorim i od ovog ovdje i poželim otići na planinu negdje i čuvati ovce.

Ali, u toj mojoj borbi ovaj blog i pisanje su moje plivalice, one koje navučem na ruke i koje me u stvari održavaju na vodi da ne potonem. Jer se upravo zbog onog što pišem i radim meni javljaju ljudi sličnog senzibiliteta i sličnih razmišljanja. I vi svi koji se pronađete u onom što pišem i radim i koji se javite i kažete kako vam bilo šta od ovog što objavim znači ste ono što me drži da ne potonem ili ne odem u onu planinu, negdje daleko od konekcije.

I šta da vam kažem – plivamo zajedno, bez obzira u kojoj vodi ili mulju da se nalazimo :) Lakše je kad nas je više.

A sve ovo što ću napisati u nastavku su preporuke koje su mene obradovale ili oraspoložile i pomogle mi da se osjećam ljepše i bolje u proteklom periodu. Znam da će nešto od svega toga pomoći i uljepšati dane i vama :)

Preporuke za čitanje – slušanje – gledanje

Moje oduševljenje Zukom Džumhurom traje i dalje. U knjizi “Adakale”, posljednjoj iz zbirke njegovih Izabranih djela i meni omiljenoj jer se najviše bavi našim prostorima, pročitah priču o Neretvi. Zove se Voljena rijeka. I toliko mi se dopala da sam odlučila da je pročitam i snimim i objavim. U vremenu u kojem svi traže kratke i brze sadržaje ja sam pročitala i snimila priču koja traje skoro 40 minuta. I da, znam da će to zanimati samo neke od vas koji volite lijepu književnost, Zuku ili Neretvu :) Možete je poslušati na https://cyberbosanka.me/zuko-dzumhur-pisma-sa-neretve-voljena-rijeka/


U Mostaru sam upoznala Zeničanina koji me oduševio zbog stavova i načina na koji pristupa problemima. On se zove Sanjin i trenutno je direktor Spark poslovnog parka. IT industrija je jedna od grana koje su u razvoju čak i u BiH, mada kod nas to ide sporije nego drugdje. I to što ide upravo se razvija zahvaljujući ljudima poput Sanjina. Inspirativan razgovor koji svakako preporučujem, a možete ga pročitati na https://cyberbosanka.me/sanjin-osmanbasic-nama-ovdje-najvise-fali-nada-u-bolje-sutra/


Iako imam evo skoro 42 godine obožavam gledati crtane filmove, mada ne stižem da ih pogledam onoliko koliko bih voljela. Neki dan sam pogledala Moanu i oduševila se – pričom, vizuelnim dijelom i iznad svega muzikom. Ja sam naime zaljubljena u mjuzikl Hamilton koji nisam pogledala nikad i to mi je jedna od top životnih želja. Ali sam zato skoro naučila muziku i pjesme napamet. Kad je krenula Moana znala sam po prvoj pjesmi da je muziku radio Lin Manuel Miranda i stvarno je soundtrack meni fantastičan. Činjenica, toliko sad danima skičim i pokušavam pjevati te pjesme da je Damiru već Moane na vrh glave, ali to je druga tema :D Uglavnom, ako niste, pogledajte Moanu. I javite mi ako imate neki crtani za preporučiti :)


Serijal emisija koji me vratio za televizor, a mislila sam da je to nemoguće. Emituje se na Face TV-u subotom i zove se Namigivanje zvijezdama. O njemu više pročitajte ovdje. A ja ću vam reći da je glavni protagonist priče Mišo Marić i da sam do sada pogledala priče o Zuki Džumhuru (naravno), Davorinu Popoviću, Hajrudinu Šibi Krvavcu, Džemalu Bijediću, Miki Antiću, Sofiji Naletić Penavuši i jedva čekam svaku sljedeću. Svaka je divna, ismijem se i isplačem i hiljadu emocija prođe kroz mene. I imam želju kupiti Mišinu knjigu “Mostarenje”, samo da stigne na red i to zbog troškova :))


Pogledala sam i dokumentarni film “Scream for me Sarajevo” i mislim da mi je to jedan od najboljih filmova iz tog žanra koji sam gledala. Priča je o koncertu koji je Bruce Dickinson održao u zimu 1994. godine u Sarajevu i to je tako moćna i velika priča da sam ostala bez teksta i isplakala opet hektolitar suza. Ok, lako zaplačem, primijetili ste. Ali je stvarno moćna priča i ti ljudi koji su to napravili su mi u rangu heroja. A i sam film je genijalno urađen. Dakle, preporuka k’o kuća.


Preporuka i za jedan novoformirani portal koji je pokrenula meni draga osoba, ali ga ne preporučujem zbog toga, nego zato što je zanimljiv i znam da će imati super sadržaj. Radi se o portalu pravazena.com i već se okupila fina ekipica autora.


Tema koja je preplavila medije u protekloj sedmici je istraživanje o odnosu prema mješovitim brakovima po kojem veliki broj stanovnika BiH iste ne podržava. Možete ga pogledati ovdje. Htjela sam reći da ja postojim samo zahvaljujući ljudima koji nisu mislili kao mnogi. Dijete sam miješanog braka, mada sam uvijek tvrdila da nisam.

Kako reče Viktor Frankl:

Na svijetu postoje samo dvije vrste ljudi – ljudska i neljudska vrsta. Obe su rasprostranjene, prodiru i uvlače se u svaku društvenu grupu. Nema grupe koja bi se sastojala samo od jednih ili samo od drugih ljudi, pa u tome smislu nema dakle čistih vrsta.

Dakle, u suštini ja i nisam dijete iz miješanog braka i to sam uvijek i tvrdila. I žao mi je onih koji u miješanju bilo čega vide manu. Meni je to bogatstvo i uvijek će biti <3


Da se nadovežem na Viktora Frankla – njegovu knjigu “Zašto se niste ubili” preporučujem od srca. Viktor je liječnik, neurolog i psihijatar, koji je preživio Aušvic i u knjizi piše dijelom o tome, a dijelom o logoterapiji kojom se bavio nakon izlaska iz logora. I to je jedna od knjiga koja će vam pomoći da shvatite šta je u stvari bitno u životu. Da ne bih ovo javljanje pretvorila u roman neću sad detaljnije o tome, ali vidjeću da neki poseban tekst posvetim baš ovome.


Knjiga za koju sam preporuku dobila baš zahvaljujući čitaocima bloga – Zelena čoja Montenegra, Mome Kapora. U njoj Momo piše o radu sa Zukom i to je prilika da i kroz njegove riječi upoznamo ovog pisca i životopisca. I oduševila me. Voljela bih 1% Zukinog odnosa prema životu nekako usvojiti. A i ovu knjigu bih voljela imati u papiru pa je dodajem na spisak želja.

Crtice i razmišljanja

Sretnem u apoteci djevojku čiji lik znam iz osnovne škole. Pamtim da je bila razred u istoj smjeni, iako joj nisam nikad znala ime. I kontam kako se sjećam nje i mnogih drugih iz osnovne, a danas jedva zapamtim bilo koga. Pa zaključih da svako od nas u životu ima određen broj ljudi koje može zapamtiti, samo su neki tu kvotu potrošili rano, a neki i dalje pamte :))


Hodam trotoarom i čujem kako se auto vozi iza mene. Pogledam gdje će, kad on skrenu i parkira na zelenu površinu, sa još jedno 30-ak drugih. Parking gdje god ugledaš prostor, a mi pješaci ćemo svakako morati učiti letjeti jer će to još malo ostati jedini način da prođeš ulicama ako nemaš auto.


Skontam kako se naši ljudi boje olovke i papira, posebno ako je u pitanju notes. Naime, idem opet trotoarom i padne mi na um jedna ideja, pa zavučem ruku u ranac i uzmem notes da je zapišem. Dok sam stajala tako priđe mi lik i pita me je li slučajno pišem nešto zbog auta. Pogledah, kad ispade da stojim odmah iza njegovog auta koje je igrom slučaja parkirao na trotoar. Jedva mu objasnih da auto nisam ni vidjela a kamoli da pišem tablice. Sreća nije tražio da mu pokažem napisano, tek tad bi me okarakterisao kao ludaču :D


Jedem kolač sa jabukama – lijenu pitu, mama napravila. I kontam kako je potpuno nepravedno što se tako zove jer nije ta pita lijena, nema za nju jufki ili gotovog tijesta nego moraš napraviti. Više su lijene one druge, krompiruše i bureci koje napraviš od gotovih jufki :))


Ona sevdalinka “Kiša bi pala, pasti ne može…” sigurno nije nastala u neko ovakvo ljeto. I imam prijedlog da je prepjevamo u “Kiša bi stala, stati ne može…” kako mi Žena Drugog Sistema predloži na Twitteru :)


Vala se raspisah. Nadam se da će vam nešto od svega ovoga biti zanimljivo i korisno. A ja vam želim ugodnu i sunčanu sedmicu. I javite mi slobodno svoje preporuke za sadržaje koji nam mogu popraviti život na bilo koji način.


 — — 

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X