Autor: Hana Kazazović
Jedna od lekcija koja mi se na ekonomiji urezala u pamćenje jeste ona o postojanju i izazovima određivanja misije i vizije preduzeća.
Misija je osnovna svrha organizacije, razlog njenog postojanja.
Vizija je slika idealne budućnosti koju želimo ostvariti.
Zvuči jednostavno, zar ne? I na internetu se kod svih velikih kompanija na web stranici može naći koja je njihova vizija i misija. Neke su to fino napisale, a kod nekih i laik vidi da je to napisano onako – zato što je to moderno.
Međutim, jeste li razmišljali o tome koja je vaša misija? I vizija, naravno?
Zbog čega ste na ovom svijetu? Šta vam daje snagu i tjera vas naprijed? Ili kako reče moj drug Gordan neki dan:
Šta ste spremni uraditi bez ikakvog interesa? Onako za svoju dušu? Šta je to što vas čini sretnim?
Jeste li razmišljali o tome? I znate li to? Ne pitam vas da biste meni odgovorili na to pitanje. Važno je da vi sami znate zbog čega ste tu – da odgovorite sebi.
Jer, život nije samo preživljavanje. Odnosno, lično mislim da razliku između života i preživljavanja čini upravo postojanje te naše misije. Ako imate neki cilj u životu, nešto što volite raditi i što vam nije teško raditi čak i ako od toga nemate finansijsku korist, onda imate i svoju životnu misiju.
I pri tome ne mislim na to da nešto trebate raditi po svaku cijenu, bez novca. Probajte zamisliti sljedeću situaciju (ovo je meni pomoglo a pročitala sam to u jednoj knjizi):
Zamislite da na raspolaganju imate veliku svotu novca – toliku da nemate potrebu raditi u životu ništa više da biste zarađivali novac. Šta biste u tom slučaju radili?
Probajte… Odnosno vjerujem da je svako od nas nekad razmišljao o tome šta bi uradio sa dobitkom na lotu ili nekoj sličnoj igri na sreću. Ono što zamislite u ovoj situaciji bi vam moglo dati odgovor na pitanje šta je vaša misija.
A kad odgovorite sebi na to pitanje onda možete odrediti i viziju – kako biste to mogli postići. Pa nakon toga postaviti ciljeve koji će vas dovesti do toga.
Jer, ja nekako mislim da nismo ovdje da bismo pojeli brdo hrane i pronosali na sebi hrpu odjeće. Mada je činjenica da se u ovakvom svijetu upravo čini kao da je to osnovna svrha života. Posebno kad na sve strane gledate ljude koji imaju brdo novca i troše ga na kojekakve basnoslovno skupe stvari i statusne simbole. Međutim, takve ljude rijetko vidim sretne jer…duša i iskreni osmjeh se ne mogu kupiti novcem. Dobro ga je imati, ali – da li novac može sam sebi biti svrha?
A ako mislite da pričam gluposti i da je tako nešto nemoguće, preporučujem da pogledate, odnosno pročitate ove dvije priče.
1. Prva je priča o dječaku koji za svoj 13. rođendan želi osnovati organizaciju koja će pomagati djeci – My dream – The “13″ Foundation On sa svojih jedva 13 godina već ima svoju misiju i zna šta želi.
2. Druga je priča tužna, ali ujedno i vrlo inspirativna. Juče je sa nama podijelila Sandra Simonović:
Kako sam se rasplakala na sred sale na LeWebu: Rachel’s Gift | charity: water bit.ly/VhSCdT
— Sandra Simonović (@SandraKravitz) December 4, 2012
Radi se o djevojčici koja je za svoj 9. rođendan imala želju pomoći drugima. Nažalost, njen mladi život je završio prerano, ali je njena želja bila dovoljno velika i inspirativna da obezbijedi vodu za preko 60.000 ljudi u Etiopiji. Uostalom, sve možete vidjeti na http://www.charitywater.org/blog/rachels-gift/
Ja vjerujem da jasno definisana misija svakog od nas može donijeti značajnu razliku u kvaliteti života. Uostalom – probajte :)
proteklih nekoliko godina baš puno razmišljam i otkrivam na tom polju – svrhe života. zašto živim? i otišavši tako u dubinu dubina svog postojanja, postavivši sebi stotine i stotine pitanja, sve prijašnje elementarnosti izgubile su se u magli. otvorio sam vrata u drugačiji svijet, ranije su bila malko odškrinuta i ponekad bih tek znatiželjno provirio. živim sada da otkrijem još i pronađem nove slobode za sebe, ali i za druge – svakog dana, svakog trenutka…
hvala ti na ovim razmišljanjima i primjerima.
Nema na čemu, hvala tebi na komentaru.
Drago mi je da slično razmišljamo, mada i nisam iznenađena :)
Misija i vizija? Teška pitanja postavljaš zadnje vrijeme Jedno bez drugog ne ide nikako. Međutim, primjere koje navodiš
baziranju na jednoj riječi: solidarnost. Ja vjerujem da smo svi Sve i Jedno. Ljudska rasa na Zemlji je kao živi organizam, kao
tvorba….negdje je ta tvorba u dobrom stanju, a negdje je metastazirala. Duhovno gledano, našli smo se na stranputici, udaljeni smo od sebe,
od svojih duša, od Zemlje. Ne vidimo i ne osjetimo Naše bogastvo duha, spokojnost unutrašnjeg mira i ne trražimo osobnu misiju. A ako ne tražimo misiju
nemamo ni viziju…Na toj stranputici smo se našli iz razloga trenutnog stanja stvari. Previše smo zaronjeni u materijalno stanje duha. Previše smo bombardovani
informacijama, koje nas navode i daju povoda da mislimo drugačije, nego što bi to Mi sami htjeli ili željeli. Pa da. Dobro si rekla, šta bi onda
radili ako bi bile sve materijalne dobrine na dohvat ruke….tek tada bi se Hana okrenuli Sebi i istraživanju Nas samih i našeg univerzuma…i tada bi došla Misija i Vizija….
Osobno sve misije i vizije materialnog svijeta me ne zanimaju i trudim se u život unijeti što više duha, duhovnih vrijednosti.
Project Venus je vrlo dobar primjer kojim putem bi čovječanstvo trebalo krenuti da bi onda svi kao Sve i Jedno imali misiju, a mislim da je solidarnost riječ i primjer
kako kao ljudi trebamo misliti, postupati, raditi, navikavati se…
Previše je materijalnog u našim životima, a ja mislim da ipak, i pored svakodnevne borbe za opstanak svako od nas može (i mora ako želi više od života) uključiti više duhovnosti.
Nekako vjerujem da je najmanje ima kod onih koji nemaju problema sa materijalnim dobrima. U stvari, ne da vjerujem, nego to vidim gdje god pogledam. Tako da, rekla bih, posjedovanje materijalnih stvari nije uslov za duhovnost.
Ta odluka je na svakom od nas :)