Šta ja danas mislim o Jugoslaviji?

Autor: Hana Kazazović

Ja sam rođena u Jugoslaviji. I to ne samo da sam rođena u Jugoslaviji nego je moje prve 4 godine života Tito bio živ. I bila sam Titov Pionir, kasnije omladinac, išla sam na takmičenja Titovim stazama revolucije i… hajde iskreno da kažem – voljela sam je. Voljela sam Jugoslaviju onako kako su nas učili da je volimo – sva njena brda i doline, rijeke i planine, te sve dobre ljude koji su živjeli u njoj. To je bila moja domovina na čiju himnu sam ustajala, čiji zastavu sam voljela i na koju sam bila ponosna.

Onda je došao rat i Jugoslavija je nestala u krvi onih koji su trebali da je čuvaju. Danas imamo ljude koji su nostalgični i plaču za njom, ljude koji su srećni što je nestala jer po njima nikada nije ni valjala i imamo one koji i ne znaju šta je bila.

Kako ja danas gledam na domovinu u kojoj sam rođena?

Moram biti iskrena i reći da ne spadam u jugonostalgičare. Moje mišljenje je da je to bila lijepo zamišljena zemlja koja je funkcionisala neko vrijeme ali očito na nerealnim osnovama. Nisam neki stručnjak da procjenjujem šta nije valjalo – da li je bila prezadužena pa se zato raspala,  ili nije odgovarala strancima pa su je zato uništili (mada bi ovo bilo rješenje koje mnogi vole jer je lakše krivicu za neuspjeh svaliti na nekog drugog).Ja mislim da su ljudi koji su živjeli u njoj imali neke drugačije poglede na život, države i uređenje i da su jedva čekali da to sve ode u pepeo. I takođe mislim da je za tih nekih pedesetak godina puno stvari gurano pod tepih. Kao i uvijek – kad je tih stvari postalo previše desio se belaj.

Znate i sami iz svog iskustva – kada o nekim problemima ne pričate i izbjegavate ih, gurate pod tepih – uvijek vam se vrate i puknu vas po nosu. Tako je bilo i sa Jugoslavijom. I to je neko moje objašnjenje zašto nije opstala. Uz ono da je bila nerealno zamišljenja ili neprilagođena željama i shvatanjima ljudi koju su činili njen sastavni dio. Dok je imala na čelu čvrstu ruku i sistem koji je nalazio način da sve drži pod kontrolom – sve je funkcionisalo. Čim je toga nestalo – nestala je i ona.

Da li je u Jugoslaviji bilo bolje nego danas u državama koje su nastale nakon nje?

Zavisi kako ko gleda, vjerujem. Moje mišljenje je da je bilo značajno drugačije nego što je danas. Ali ja već odavno nisam sigurna da li je za to drugačije kriva Jugoslavija ili vremena u kojima živimo. I teško mi je praviti poređenja iz prostog razloga što danas imamo mnogo stvari koje onda nisu postojale. Sve je totalno drugačije – industrija, politika na globalnom nivou, nauka… I ne mogu da uporedm jer ne znam kakva bi i ta Jugoslavija bila danas da je opstala. Možda bi i ona imala 689 tabloidnih medija sa čijih naslovnica bi nas bombardovale guzice i sise?

Zato ne kukam za njom niti živim okrenuta unazad, prema prošlosti.

Šta mi nedostaje iz Jugoslavije?

Postoji jedna stvar za kojom uvijek žalim koju smo imali onda a nemamo danas i sve manje vjerujem da ćemo ikad imati. Ta “stvar” se zove – sistem vrijednosti. Radi se o tome da su tada bili veoma cijenjeni dobri učenici, pošteni ljudi, dobri sportisti, naučnici, kulturni ljudi…

Ja sam nedavno na televiziji gledala presjek kroz sletove (slet – organizovao se povodom rođendana Tita za doček štafete, primjer ovdje vidjeti – http://www.youtube.com/watch?v=I6itsSnlkMk ) i slušala spikera kad čita ko unosi štafetu (a ranije ko će je predati Titu). Tu čujete to o čemu govorim – uzoran sportista, omladinac, učenik, student i slično.

I to je bilo tako – čitav sistem je veličao uspjehe, red, rad i disciplinu. U školi si bio faca ako si imao sve petice. Mi smo se borili da imamo sve petice i dobijemo onu nagradu na kraju godine. I nije se niko smijao odlikašima nego su se na stub srama stavljali svi oni koji nisu željeli da uče nego su bili mangupi. Oni koji su imali poteškoća sa učenjem su dobijali pomoć od ostalih u razredu.

Danas kad razmišljam o tome čini mi se da je ta Jugoslavija imala dobar marketing. Neki to zovu i ispiranje mozga jer smo učili odmah o Titu, o tome šta je jeo, kako je odrastao, polagali zakletvu da ćemo biti dobri, od malena trenirani da ćemo biti dobri drugovi, voljeti roditelje, poštovati starije… (Pionirska zakletva – http://en.wikipedia.org/wiki/Union_of_Pioneers_of_Yugoslavia ) 

Ali ako je to bilo i “ispiranje mozga” imalo je pozitivne efekte u veličanju dobrih vrijednosti. I ako su nas u toj državi učili da kao papagaji ponavljamo neke stvari i radili cenzuru da bi bolje upravljali masama – to je dio koji mi se sviđa. Bilo bi dobro da danas na čelu svake države postoji neko “tijelo” koje će raditi na tome da se veličaju prave vrijednosti od kojih će ljudima biti bolje. Jer, sada kada imamo demokratiju i svako radi šta hoće – imamo i to da su djeca žele što prije izaći iz škole i obogatiti se po svaku cijenu da bi vozili bijesno auto kao onaj ćelavi lik iz ulice. I svi hoće uspjeh preko noći. I većina ismijava one koji dolaze sa napisanim zadaćama u školu i dobijaju petice. I sve su nam vrijednosti urušene. A ne bih rekla da danas nemamo ispiranje mozga jer smo sa svih strana bombardovani reklamama za razne stvari. Peru nam mozgove samo sad to rade sa drugim ciljem i drugi ljudi – kapitalisti radi ostvarenja većih profita.

Kad kažete Jugoslavija ja pomislim na…

…stotine hiljada nesrećnih ljudi. Zaista, to mi je prva slika pred očima. Poginuli, protjerani, izbjegli… Majke koje oplakuju svoju djecu, očevi koji se sjećaju svojih kuća koje su ostavili tamo negdje dok sjede u tuđim stanovima, bake koje sa unučićima pričaju Skypeom… I nakon tih slika me uhvati tuga.

Znam da mnogi imaju puno ljepše asocijacije – sjećaju se svojih putovanja, druženja, mira… I mislila sam da su moje godine uzrok što je to kod mene drugačije pa sam pitala mamu koja je najveći dio svog života provela u njoj. Međutim, moja mama ima iste asocijacije kao i ja. Svo ono zlo koje je počelo devedesetih i sva ta tuga joj je uspjela zasjeniti one lijepe i dobre stvari koje su postojale prije.

Zato ja nisam jugonostalgičar. Zato što ne mogu žaliti za nečim što je izazvalo toliko bola ogromnom broju ljudi.

Šta sam naučila iz raspada Jugoslavije?

Na kraju moram reći da sam iz svega ipak nešto i naučila. A to nešto ja zovem – suština, a ne forma. A to znači da sam nakon raspada Jugoslavije shvatila da su države forme koje nastanu radi zadovoljenja nečijih ciljeva. I po pravilu nisu napravljene da bi zadovoljile potrebe ljudi koji žive u njima. O ljudima koji u njima žive u principu niko ne vodi računa nego se posmatraju kao brojke i kao instrumenti za postizanje nekih ciljeva. Sa njima se trguje, oni se prodaju, a i ubijaju kada se pojavi potreba za tim.

To je bila moja životna lekcija koju sam savladala u svojoj šesnaestoj godini života. A suština te lekcije kod mene znači sljedeće – izgubila sam osjećaj za pripadanje nekoj državi i patriotizam. Sve te granice meni zaista ne predstavljaju više ništa u životu i bitnija mi je mnogo suština koja se nalazi u njima. I ja iskreno uopšte ne mogu shvatiti ljude kojima je osjećaj pripadnosti nekoj državi važniji od toga kako žive svoj život. Znam da takvi ne shvataju mene, takođe.

Da potrošim ovo života koje imam na raspolaganju na to je li granica ovdje ili ondje i da li se država zove ovako ili onako, da li mi je zastava ova ili ona i himna sa tekstom ili bez? Vjerujte, to mi uopšte nije važno. Jer to sve neće promijeniti način na koji ja plaćam račune, da li ću moći otputovati ovdje ili ondje i da li će mi zrak koji dišem biti čist i da li ću imati šta jesti? Zovite je kako hoćete, radite od nje šta hoćete. Ono što ja tražim (i to je ono za šta se borim i dižem glas uvijek) je da to bude mirno, bez žrtava i na civilizovan način. A ako ne može tako onda tražim šansu da se sklonim, ja i svi koji to žele, a dalje neka bude šta hoće.

A to je ono što ne mogu oprostiti svima koji su učestvovali u uništavanju Jugoslavije – što to nisu napravili mirno, bez žrtava. Jer je meni lično svaki život bilo kojeg čovjeka bitniji od bilo kakve granice ili države.

Znam da sam sa ovakvim stavom u manjini. Nažalost.


23 comments

  1. U moru tekstova o SFRJ ovih dana ovaj se izdvaja jer je dirljiv, promišljen, iskren i neostrašćen. Iskreno, možda tekst ne bih ni pročitao do kraja da ga Hana nije napisala. Već dugo pratim njen rad pa nisam ni očekivao da omane. Jednostavno, svi smo umorni od patetike i žala za većinom stvari koje su iluzija (šire vidjeti: http://borisbajic.net/kako-je-prije-bilo-dobro/).
    Hani svaka čast što je na pravi način podsjetila na suštinu svega iz Jugoslavije. Osjetim da je tekst nastao brzo – iz srca. Pod tim ne mislim da je loše napisan ili pun grešaka već pršti od iskrenosti i racionalnosti. Pravilno je naglasila da sistem vrijednosti i solidarnost valjda najviše trpe u tranziciji.
    Veliki pozdrav za Hanu!

  2. Zadnja tri pasusa u potpunosti odražavaju moje stavove i moje mišljenje. I svaki dan osjećam gorčinu zbog toga što znam da smo mi koji ovako mislimo u manjini. Nažalost.

  3. Još jedna iz manjine.
    Ne bih sebe nazvala jugonostalgičarkom u onom smislu u kojem se to obično koristi, jer ono za čim ja osjećam nostalgiju i što ja prvo vidim i pomislim kad pomislim kad se spomene Jugoslavija je upravo sistem vrijednosti, na što će mnogi okrenuti očima i posprdno odmahnuti rukom.
    Ja sam u njoj živjela osjetno duže nego ti i bili smo daleko više ljudi u svakom segmentu bivanja čovjekom, od socijalnih i radnih prava, međuljudskih i međunacionalnih odnosa, vjerske tolerancije, rodnih i spolnih prava, da ne nabrajam, a oni koji to nisu željeli biti, da, bili su ponekad, poneki i vrlo okrutno, primorani biti.
    Ali je to ipak išlo u cilju zaštite čitavog društva, a ne u korist pojedinca. Da su se događale i ružne stvari, jesu, ali to je više problem ljudskih karaktera i pojedinih osoba, nego sistema u cjelosti.
    Bol na spomen Jugoslavije vidim tek u drugom pogledu. Jer bol, patnja i smrt su došli kad je napukla, kad se rasparala, pa je počelo zlo kuljati van. Imam osjećaj, što nas nikog ne opravdava, ali da smo se, odgajani kao generacije koje ne bismo trebale nikada više doživjeti rat i mržnju, mnogi koji nismo osjećali ono što su oni koji su nas vodili vrištali, prestrašili i sakrili i pustili da zlo divlja. A sve je opet išlo ne za dobrobit tako odvojenih republika i naroda, nego samo u korist poznate “zavadi, pa vladaj!”, što svi od Vardara pa do Triglava sad imamo crno na bijelo.
    I zbog toga smo doista krivi.
    Ja i dalje mislim i znam da sam u jedva mjerljivoj manjini, koju se svrstava u političke bedake i Alise, da bismo i u ovom i ovakvom svijetu kakav je sad, lakše opstali i bolje prolazili, da smo ostali zajedno i u samoupravnom socijalizmu.

  4. Super Hana,
    Nit koja se provlaci kroz ovaj text, je neutralnost, i to je ono sto krasi ovaj tekst.
    Ja osobno sam i ostacu YU nostalgicar,mora da sam malo duze zivio sa zivim Titom :). salu na stranu.
    U novim drzavama mi nedostaje osjecaj sigurnosti, u staroj drzavi su organi reda radili svoj posao,i to se ocitovalo u tome da nije bilo okrsaja na svakom cosku grada.
    Jos mi nedostaje da drugi ljudi pohvale nekoga uspjesnog,a ne da ga samo ogovaraju i mrze,
    O razlozima propadanja ce neki drugi ja nebih.
    Moram prestati odoh daleko ….

    za kraj, vjeruj mi nisi u manjini :)

    Poz Mladen

  5. Ono što sam primetio je da ljudi, kojima je za procenu druge osobe najbitnija vera, nacija ili klub za koji ta osoba navija, od toga ili imaju korist ili nisu dovoljno osvešćeni da shvate da život može da pruži mnogo više od tih niskih strasti.

    Svaka čast za tekst, drago mi je da sam ga pročitao.

  6. Nisi bas u manjini.
    Ja ne bih mogla reci da sam jugo-nostalgicarka, imao je taj sistem i mana. Ali, zivjeti je bilo lakse nego danas.
    Ovim prvo mislim na onu radnicku klasu koja je danas sirotinja.
    Cinjenica je da je i narod tada bio skromniji. Nije bilo sramota zakrpiti, preplesti, nadostiklati… Jaknu bi mi mama uvijek kupila sa malo duzim rukavima da bih je mogla nositi i sljedece godine.
    Danas imamo sasvim drugacije vrijednosti ili osjecaj za iste, a drzavu nikakvu, nesigurnu, nesredjenu, korumpiranu, podijeljenu, upropastenu pa hajde…
    Kad bi nam se sada vratila ona stara Jugoslavija onakva kakva je bila mi bi se u njoj pogubili od nesrece, jer smo u ovim vremenima tranzicije naucili prvo da primamo humanitarnu pomoc (kroz rat), pa onda da ocekujemo da to traje kao plata birvaktile u zenickoj zeljezari (svakog 1. i 17. u mjesecu), iako nam ne puca iznad glave.
    Svugdje u svijetu se trazi posao, kod nas se “ceka posao” (mislim na terminologiju koja se koristi u narodu), a koja je posljedica starog sistema.
    Ipak, da ne duljim… to je bila zemlja u kojoj si se osjecao sigurnim. Ja uvijek navedem svoj primjer: Ostala sam sa 15 godina bez oba roditelja. Od penzije koja mi je ostala iza njih iskolovala sam i sebe i mladjeg brata. Zivjeli smo skromno, preskromno… ali nismo bili gladni, nismo bili korisnici narodne kuhinje (koje nije ni bilo), niko nije znao ni da postojimo… Provukli smo se kroz taj sistem.
    Danas to ne bi bilo moguce. Stresem se od pomisli da bih danas morala od 300 KM preguliti mjesec sa mladjim bratom, pa kako tako.
    Doduse, tada nije bilo interneta, mobitela, fast-food-a na svakom cosku, droge gdje god sjednes, naoruzanih setaca i slicno… Bilo je, kako rekoh, skromno! I mi zadovoljni u tome.
    Danas je zivot cista konkurencija i to nas pravi bolesnim. Vecinu!
    Rodjena kao Jugoslovenka, 1995.godine dobila pasos kao Bosanka, 6 godina kasnije jedan treci… Ne mogu reci da osjetim pripadnost samo jednoj od tih drzava. Ipak, prioritet dajem onoj koja mi pruza mogucnost da u njoj od svog rada i truda pre-zivim.

  7. Odličan tekst. Ipak, moje iskustvo je drugačije, pa neke stvari drugačije i doživljavam, a valjda zato što sam i starija od Hane. U Jugoslaviji sam živjela 31 godinu, od toga 18 za vrijeme Titovog života. Studirala, zaposlila se i to ne “preko štele”. Napredovala na poslu zahvaljujući tome što sam voljela raditi i bila dobra u onome što radim. Kućila se, putovala…. I zato kad se kaže Jugoslavija, ja pomislim na: sretno i sigurno djetinjstvo, lijepu mladost, radnička prava… I sistem vrijednosti, naravno, kolikogod nekim stvarima danas mogu staviti zamjerke. Pomislim i na ograničenu demokratiju, ali ako je ovo što danas imamo demokratija, meni je i ono bilo bolje. A, eto, ne smatram se jugonostalgičarkom u onom smislu u kojem se taj izraz danas koristi (najčešće pejorativno). Ono za čim ja žalim je što su nam danas oduzeta stečena prava, pa su penzije mizerne, ljudi ostali bez posla i mogućnosti da steknu penziju, masa ljudi nema ni zdravstvenu zaštitu, socijalnu pomoć, nema mogućnost ida se zaposli, privreda upropaštena…. A najviše žalim što nam je oduzeta svaka nada da će biti bolje.
    Danas više ne možemo reći da je za ovo naše stanje kriv rat – rat je završen prije 16 godina! Krivi smo, između ostalih, mi što trpimo ove koji ljude koji ovako misle “vrijeđaju” nazivom “jugonostalgičari” i kojima je Jugoslavija za sve kriva. Njima je rat – brat.

  8. nama nista ne valja niti ce ikada valjati.rodjen sa u YU,gradio je ,zivio u njoj,dozivio da je nema vise.Niko mi je nemoze ogaditi mada je imala i negativnosti jer idealnost ne postoji.ponosan sam sto sam bio Jugosloven a i ostao .Najvise me zabolilo kad su me u opstini ,mojoj novoj ,holandskoj, pozvali da mi upisu zemlju iz koje dolazim.I znate sta mi tamo pise.dolazi iz nepostojece zemlje .Zalosno ali tako je.Nisu htjeli da mi upisu novu BH jer mi je pasos koji sam zadnji posjedovao YU i ponosim se sto sam ga imao.Zivjeli smo zadovoljno,sretno,nematerijalisticki.Ovaj materijalizam me ubija,imas sve a nemas nista

  9. Extra tekst Hana.
    Obično se na pomen Jugoslavije u meni pojavi baš neka nostalgija za onim osjećajem sigurnosti koji danas nemamo. Tako je ubitačna neizvjesnost koja danas “vlada”. Nešto znači sigurno činjenica da smo se Adnan i ja prije 15 godina odlučili vjenčati na Dan republike, da bi kroz taj datum obilježili nešto pozitivno, čega sada nema… Tako mi svake godine 29.11. slavimo godišnjicu braka i Dan republike :)

  10. Iako sam dobro ne pamtim blagostanje bivse drzave (iz danasnje perspektive) patim za njom.. Da ne tusim, cesto ovaj video uzimam za primjer ljudske gluposti http://www.youtube.com/watch?v=heFzmFTpWeQ

    Svi okupljeni ovde su tada imali posao, regres, placeni godisnji, 90% njih nije imalo kredit na grbaci, djecu su vodili na more svako ljeto, nekad zimi na Jahorinu ili Kopaonik, djeciji dodatak, isli su na utakmice reprezentacije u bijeli svijet, .. A tad se u njima probudio, kako Rambo Amadeus kaze, prokleti “naciom”.. i upropastise sve.

    Ovi su samo klasican primjer, isti psi su lajali na svim stranama domovine.

  11. Hvala svima na ovim divnim i brojnim komentarima. Drago mi je da vas ima toliko kojima se tekst svidio, a posebno što to znači da ta manjina o kojoj sam govorila i nije baš toliko mala.

    Veliki pozdrav :)

  12. Hana ,jako dobro – posebno zadnji pasus . Nista nije vrijedilo 1 ljudskog zivota .
    O ostalim emocijama – fali mi yu rock , kao zohar prezivio je samo ovaj folk .
    Osobno nisam jugonostalgicar ,zorno mi je jasno da je to bila umjetna tvorevina pogodna srpskoj ideji o svim srbima u jednoj drzavi koji rado upravljaju drugima ( vodim se samo statistikom kad ovako hrabro to kazem = narod koji je cinio 34 % zemlje sve je tak lijepo izorganizirao da je preko 60 % javnog sektora bilo u njegovim rukama i to mi je dovoljan klik ) .

    Ostalo je patetika za one koji su otisli u 3 zemlje i imaju redovan kruh i dostatne place-mirovine .
    Ovi ovdje – pateticni biti ne stignu .

  13. “mrzim” balaševića što mi je u par stihova uzeo sve što mislim o jugoslaviji, predamnom sve, moje detinjstvo, sloboda mir, bratstvo jedinstvo,i naravno ON, nasmejan večan.i mi koji smo ustajali na hej sloveni i bez kojih sve druge baklje plamte.
    bosanka je u pravu kad kaže da se države stvore tko zna za koga i kojim interesima, a ne za ljude koji u njoj žive, ali ja sam siguran da je naša-moja jugoslavija nekim čudom uspjela da se ubaci u krojenje poslije II rata tako da je stvarno služila ljudima-nama, njenim građanima.
    nije sve bilo idealno, jer ništa što rade i tvore ljudi kao nesavršena bića ne može biti savršeno, ali ako se mjeri prema razlici proklamiranog i stvarnog, u jugoslaviji je ta razlika u odnosu na druge države bila stvarno među najmanjima na svijetu.
    naravno, uspjeli su ovi vani kojma ta i takva država nije pasala naći i podići aveti prošlosti među svim narodima i zabiti klin, a mi s mo šutjeli.
    i ta fama o nekoj demokraciji. za mene je u jugoslaviji bilo više dekracije nego sada, jer me 4 godine nitko ništa ne pita, a tada me se pitalo, i na poslu, i MZ, općini,.
    ne zaboravite, delegati su bili smjenjivi, a zastupnici stranaka nisu.
    ne treba biti jugonostalgičan, jer smo svi mi živjeli u svojim gradovima i republikama, one su još tu, i ako se svi trudimo u svojoj kući vratiti one vrijednosti koje su tada bile, i one koje su nas povezivale, tko zna, granice se ruše.
    osim toga, za državama koje ne valjaju ljudi ne žale. a za jugom čini se da mnogi da, i interesanto je da je ipak ostao taj osjećaj neke povezansoti i među onima koji su rođeni nakon raspada.vjerujem da mladom ne znam srbinu slovenac nije isto što i austirjanac.
    sve u svemu ,bila je to lijepa država koju sam beskrajno volio, i to je ljubav do kraja mog života.

Leave a Reply

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

X