Da nije protivzakonito mi bismo i danas spaljivali vještice ili – zašto je tako malo ljudskosti oko nas?

Autor: Hana Kazazović

“Jeste, svaki dan ti on izađe sa nekoliko flaša vode u rukama i zalije sva ta stabla. Da nije njega ne vjerujem da bi ijedno preživjelo, znaš i sama od kad nije pala ni kap kiše kod nas”, kaže meni tata.

“A jesi siguran da on to radi onako? Možda je dobio u zadatak da ih zalijeva, na poslu ili od nekog”, i dalje sam sumnjičava.

“Ma jok, znam ga godinama, nema to veze ni sa čim osim sa njegovom dobrom voljom i ljudskosti. On je sam prepoznao da to drveće treba zalijevati i prihvatio se toga samoinicijativno”.

Tako se otprilike odvijao ljetos razgovor između mog tate i mene, o komšiji koji je čitavo ljeto zalijevao desetak mladih stabala u parku ispred naše zgrade. Stabla zasađena nekoliko mjeseci ranije, jedva par centimetara prečnika, ne bi sigurno opstala da njega nije bilo. Bila sam fascinirana pričom i oduševljena činjenicom da takvi ljudi postoje. ‘Kako se on samo sjetio toga?’, pitala sam se u sebi. Mislim, ako ćemo iskreno, mnogima možda ne bi bilo teško učiniti istu stvar, ali bi prvoj meni neko morao reći “Znaš, Hana, ono drveće teško može opstati bez vode pa ako imaš vremena hajde, molim te, da ga zaliješ ponekad?”

Ali, biti takav čovjek da hodaš cestom i sam vidiš da stabla treba zaliti? Žao mi je što moram priznati ali takvih ljudi je zaista malo. Ljudi koji kroz život ne idu gledajući samo sebe i misleći samo na sebe, nego imaju vremena da primijete i one kojima treba pomoći, one koji je čak ni ne traže jer ne mogu ili ne znaju, i koji pomognu samo zbog toga što je ta pomoć potrebna, ne hvaleći se tim što rade nikome i nigdje.

Često razmišljam o tome kakvi smo mi ljudi i prečesto me u tom razmišljanju bude stid. Jer ako biste me pitali kako bih najjednostavnije opisala ovo vrijeme u kojem danas živimo rekla bih da je njegova glavna i najveća karakteristika sebičnost, uobraženost i nedostatak osjećaja za druge. I jedna velika količina bezobrazluka i sile. Mi smo se iz faze bezosjećajnosti i nepomaganja drugome čak pomakli u fazu svjesnog uništavanja života drugih. Dovoljno je samo da neko vrisne, pokaže prstom na nekog i kaže nekoliko rečenica protiv njega i odmah imamo armiju onih koji će pljuvati, razapinjati tu osobu ne pomislivši ni na sekund na to koliko bilo ko od nas ima pravo da se tako odnosi prema određenoj osobi i da li u svemu tome ima uopšte istine ili je sve samo nečija nebuloza, frustriranost ili ko zna, možda neki cilj.

Kad gledam ponašanje ljudi danas potpuno mi je jasno kako se u prošlosti odvijao lov na vještice. Prošlo je od tada par stotina godina, promijenila su se vremena, uznapredovala tehnika, ali je priroda ljudi čini se ostala ista. I dalje je većini lakše da ne razmišlja nego da slijedi neke uzore i vođe, da ne formira svoje mišljenje na osnovu ličnih iskustava nego da sluša druge. I da u ime tuđih, ko zna kakvih ciljeva pljuje, zabranjuje, ugnjetava druge. Jer srećom, kao civilizacija smo mrvicu napredovali pa je danas ipak protivzakonito ubijanje, a time i spaljivanje drugog.

I onda u takvom ludilu vidiš čovjeka koji svaki dan iz stana iznosi par litara vode i zalijeva stabla. I vidiš ljude koji svaki dan odvoje od svojih usta i nahrane neku životinju na ulici. I vidiš ljude koji bez razmišljanja puste starijeg od sebe na kasi u prodavnici. I vidiš ljude koji, bez razmišljanja o tome zašto je pao, pritrče čovjeku da ga podignu. Pa ako je i pao zato što je pijan ostave to njemu na dušu, a oni ne osuđuju.

I kroz sve te sitnice vidiš kakav bi ovaj svijet mogao biti, samo kad bismo svi malo manje mislili na sebe i imali malo više osjećaja za druge, svjesni da se sve stvari na ovom svijetu mogu desiti i nama. I kad bismo samo znali da niko od nas nije savršen i da nije na nama da osuđujemo i procjenjujemo. Kad bismo samo bili svjesni da se sve ono što učinimo ili poželimo drugima prije ili kasnije vrati i nama. Ja zaista duboko i iskreno vjerujem samo u taj zakon. 

Jer kad pogledam oko sebe i vidim ovoliko nesrećnih ljudi i svu tu količinu bijesa i mržnje koju svako od nas može osjetiti, potpuno mi je jasno da je taj zakon već uveliko na snazi. Samo nam vraća sve ono što želimo i radimo drugima, pa bio to brat, komšija, prijatelj ili neko koga i ne znamo lično, nego ga znamo sa TV-a.

Možda je najbolji opis vremena u kojem živimo napisala moja prijateljica neko veče u svom statusu na Facebooku. Kaže:

Vraćaš se kući. Srećeš psa lutalicu, gladan je. Zaobilaziš ga. Nedugo poslije, srećeš dijete koje prosi. Gladno je i hladno mu je. Zaobilaziš ga. Zvoni ti telefon, prijatelju treba pomoć. ‘Imam obaveza, izvini.’ – govoriš i zaobilaziš i njega. Stižeš kući, toplo ti je, nisi gladan, imaš novac i karijeru, ali nemaš ljudskosti. Zaobilazi te.

Na svakom od nas je izbor – da li ćemo puštati da nas zaobilazi ili ćemo se pobrinuti da ljudskost postane sastavni dio našeg života. A meni se čini da nam je svima potrebna, što prije i u što većim količinama. #Činidobro i dobro će se vratiti i tebi. 

Ovaj tekst je dio akcije Coca-Cola System. Više o akciji možete pročitati na Coca-Cola System pokreće akciju povećanja kapaciteta oglašavanja na blogovima u regionu