Mi smo skuhane žabe

2
145

Autorica: Hana Kazazović

Znate svi sigurno tu priču o skuhanim žabama ? Ako žabe ubacite u vrelu vodu, odmah će pri prvom dodiru s njom iskočiti napolje. Ali, ako ih stavite u hladnu vodu koju ćete postepeno zagrijavati, žabe neće primijetiti šta im se dešava sve dok u jednom trenutku ne budu potpuno skuhane.

Gledajući situaciju u kojoj živimo, gledajući čak sebe u ogledalu, ne mogu da se otmem utisku kako smo mi u BiH već – skuhane žabe. Toliko smo se navikli na ovo što niko normalan ne bi nazvao životom da niko više ni na šta ne reaguje, nego se samo prilagođavamo ćuteći. Primjera je puno ali evo navešću samo nekoliko.

1. Problem „nepostojanja“ autobuske stanice u Zenici

Uskoro će skoro mjesec dana kako u gradu Zenici ne funkcioniše autobuska stanica. U početku čak nije radio ni gradski i prigradski prevoz ali su nešto uspjeli riješiti pa sad valjda radi.

Neću vam ovdje nabrajati razloge za to jer je slučaj previše komplikovan za objasniti od strane jedne blogerke. Ali ukratko – radnici Javnog preduzeća Zenicatrans su nezadovoljni stanjem u kojem se nalaze oni i preduzeće im (došlo je do toga da ne mogu obavljati svoj posao jer nemaju sredstava za rad) prestali s radom i blokirali autobusku stanicu. Od tada traju natezanja na relaciji radnici – uprava grada Zenica.

Hoće li se iz budžeta spasiti preduzeće ili ne, hoće li ga pustiti niz vodu kao što su mnoge do sad i zaslužuje li uopšte javno preduzeće kojim grad očito godinama nije dobro upravljao spasavanje od strane istog tog grada? Ne znam, iskreno.

Problematična je situacija jer znamo da kod nas javna preduzeća decenijama služe za udomljavanje podobnih kadrova, pa na kraju to najčešće i dovede do ovakvih situacija koje je nemoguće jednostavno riješiti. A pri tom niko ne odgovara nikad za sve ono loše što je ranije uradio.

S druge strane, ne izlaze mi iz glave ni radnici koji su u decembru dobili 300 KM plate za oktobar i koji su realno u teškoj situaciji, te su u ovoj svojoj borbi čak pokretali i štrajk glađu. Mnogi od njih su pred penziju i teško da će naći neki posao koji će ih do nje dovesti, čak i kad bi im se uvezao staž koji je sada problematičan. Pri tom ne mislim na vozače koji bi realno mogli lakše naći posao, nego na onu tetu koja je prodavala karte. Nisu oni krivi što za 25 godina nakon rata niko nije uspio (ili htio?) ovo preduzeće srediti i napraviti od njega nešto funkcionalno i korisno svim građanima.

Elem, ne znam kako riješiti problem s Javnim preduzećem Zenicatrans, ali ono što meni konkretno najviše smeta je to što niko i ne spominje nas građane koji putujemo autobusima. I koji svo ovo vrijeme nemamo koga nazvati da pitamo kad neki autobus polazi ili dolazi i s kojeg perona. Nemamo gdje kupiti kartu.

Sad autobuski prevoz funkcioniše tako što oko stanice ganjaš autobus, negdje preko puta kafića u nizu ili tamo sa strane. Kartu kupuješ kod vozača, a autobusku stanicu u Jajcu zoveš ako hoćeš da saznaš kad im polazi iz Zenice autobus za Jajce. Neko veče lik hoda oko stanice i redom zaustavlja ljude po cesti pitajući ih znaju li kad je i odakle kreće autobus za Travnik.

I svima je to postalo ok. Niko ne reaguje, čak se ovo kao problem ni ne spominje nigdje. A ogroman je problem i ovo življenje ne liči ni na šta, a ne na život.

2. Zagađeni zrak

Da, reći ćete, bio je u Zenici zagađen zrak i ranije. I jeste, to je nešto s čim živimo i od čega u sve većoj mjeri i umiremo.

Naiđu tako zimski periodi (najčešće) kad nas posebno stisne pa vrijednosti zagađenja podivljaju u skoro cijeloj državi. I niko ništa. Koliko smo izgubili volju za reagovanjem shvatila sam neki dan kad nas je na Twitteru britanski ambasador pitao zašto ljudi ovdje glasnije ne traže rješavanje problema.

Gledala sam u to njegovo pitanje svjesna da ni sama ne znam odgovor. Odnosno znam, samo mi se odgovor ne dopada.

Imali smo situacije kad smo reagovali i kad smo bili glasni. Desilo se – ništa. I prosto, nakon nekog vremena odustaneš. Shvatiš da skoro ništa ne možeš promijeniti nigdje. Čak ni na izborima, čak i kad se nazivno u vlastima promijene imena i dresovi a situacija ostane ista. Onda je jedina reakcija koju imaš i koja realno daje rezultat – odlazak. Ili eventualno kupovina prečišćivača za vazduh, onima koji to sebi mogu priuštiti.

3. Bilo šta

Na broju tri bi moglo stajati bilo šta. Ne postoji stvar koja kod nas funkcioniše, a na prste jedne ruke možeš nabrojati one koji reaguju. Žene Kruščice koje čuvaju rijeku, ljudi iz Željeznog Polja koji čuvaju šumu i još par protesta nisu reakcija koja može napraviti promjenu. Nije dovoljno.

I među reakcije ne ubrajam mrežu online botova i medija koje su sve stranke već dobro obučile i koji kao lešinari po komandi krenu razvlačiti bilo koga zbog izjava ili bilo čega što im se ne dopada. Vjerujem da je i u tome razlog za ćutanje mnogih, jer pouzdano znam da se prati čak i ko kome šta lajka na društvenim mrežama, a kamoli ko je šta napisao.

Da ne govorim o situaciji u kojoj se sve gleda crno – bijelo. Ako kažeš nešto negativno o radu vladajućeg gradonačelnika u Zenici, odmah ti zalijepe etiketu da si SDA. Ako kažeš u Sarajevu da ti se ne dopada nešto što radi Naša stranka, odmah si takođe SDA. Ako napadaš rad SDA, onda te ovi drugi prigrle i kontaju da si 100% uz njih. Prosto ne možeš više imati mišljenje i reći ga a da te ne svrstaju u neki tabor ili te napadnu sa svih strana. I zato sve manje ljudi govori bilo šta. Posebno onih ljudi kojima su bitinija djela od stranaka i koji imaju svoje mišljenje nenametnuto od strane bilo koga.

Skuhali su nas već odavno. Sad je samo dilema šta uraditi s nama na kraju. Ludacima koji smo ostali ovdje.


Ako vam se sviđa ono što radim i želite me podržati - to možete uraditi na linku ispod. Hvala vam <3

2 COMMENTS

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.