Danijela Jokić Vaislay – od vegetarijanskog stila života uz internet stvorila sebi zanimanje

Autor: Hana Kazazović

Svi smo različiti i to je jedina generalizacija koju se usuđujem izreći kad se radi o ljudima na ovoj planeti. Različitost je bogatstvo i u njoj bismo trebali uživati. Međutim, različitost je često izvor nerazumijevanja, zato što veliki broj ljudi svijet gleda kroz svoj sistem vrijednosti i ne razumije postojanje drugačijeg.

Meni je posebno zadovoljstvo u životu (u)poznavanje inspirativnih i zanimljivih ljudi. Volim pričati sa njima, slušati o njihovim planovima, željama, snovima, o tome šta njima predstavlja zadovoljstvo, čemu se raduju i šta ih ispunjava. Zato sam pokrenula sam rubriku na blogu – „Ljudi kao inspiracija“. U njoj kroz intervjue i priče predstavljam dio onih koji me inspirišu i koji su mi zbog nečeg zanimljivi.

Ti razgovori su moja mala riznica različitosti čiji je cilj da pokaže koliko svijet može biti lijep kad ga gledamo bez predsrasuda, prihvatajući drugo i drugačije. Te razgovore je meni zadovoljstvo raditi pa se nadam da ćete i vi uživati čitajući ih.

Danijelu Jokić Vaislay sam sretala na internetu kad god bih naišla na tekst o vegetarijanstvu. Iako sama nisam vegetarijanac jako volim povrće pa često pretražujem vegetarijanske recepte u potrazi za inspiracijom. Tako smo se nekako i povezale, nakon što sam se prijavila na blog Vegetarijanska kuhinja, da bih uzela kuharicu koju je ona napravila besplatno za svoje pretplatnike.

Iz razgovora u nastavku ćete i sami vidjeti zbog čega mi je ona bila među prvim izborima za ovu rubriku.

Danijela, za početak nam reci nešto o sebi – šta radiš, čime se baviš trenutno?

Ja sam bachelor novinarstva, autorica bloga „Vegetarijanska Kuhinja“, suosnivačica portala za žene Arabella, vegetarijanka koja aktivno piše o vegetarijanstvu i vegetarijanskom načinu života, te zdravoj prehrani, veliki ljubitelj prirode, knjiga i naravno-interneta :)

Od kada si vegetarijanka i kako je uopšte došlo do toga?

Vegetarijanka sam već sedam godina, a moje putovanje u svijet vegetarijanstva počelo je još u srednjoj skoli. Kako sam pohađala Medicinsku školu, mnogo sam učila o zdravoj prehrani i već tada prestala jesti neke vrste mesa. Vremenom sam sve više spoznavala negativne strane konzumiranja mesa, te je „tranzicija“ na vegetarijansku prehranu došla spontano. Budući da mi je teško tada bilo pronaći vegetarijanske recepte, te informacije o vegetarijanstvu, prije tri godine mi je sinula ideja da svoja iskustva podijelim sa drugim ljudima koji „tapkaju u mraku“ kao što sam ja na početku, te sam kreirala Facebook-stranicu za razmjenu informacija, koja je kasnije „prerasla“ u blog „Vegetarijanska Kuhinja“. Nisam ni sanjala da će blog za tako kratko vrijeme steći toliko fanova i simpatizera. Najljepše od svega bilo je povezivanje sa brojnim vegetarijancima širom regiona (BiH, Hrvatska, Srbija, Makedonija, Slovenija…), te e-mailovi čitatelja koje primam svakoga dana sa riječima zahvale na podršci, informacijama i receptima, koji su ponekada tako dirljivi da mi poteknu suze-radosnice.

Otkud tvoje zanimanje za internet i pisanje? Meni je skroz zanimljiv način na koji si objedinila svoja interesovanja, odnosno životni stil sa internetom i od toga stvorila sebi zanimanje.

Zanimanje za pisanje počelo je na drugoj godini fakulteta (žurnalistika), kada sam se prvi puta upoznala sa predmetom „Pisanje za medije“ i počela „pisati“ zadate vježbe. Toliko sam uživala u pisanju da sam već tada osjećala da je to ono sto mi najviše „leži“. Kada sam se u trećoj godini upoznala sa „On-line komuniciranjem“ i počela pisati vegetarijanski blog i članke za portale, spoznala sam da je to ono što bih voljela raditi. Ne samo da sam spojila internet i pisanje sa vegetarijanstvom, već također pišem i o zdravoj prehrani, zahvaljujući znanju koje sam stekla medicinskom naobrazbom. Ono što je za mene bila životna lekcija jeste da nikada ne znate kada vam nešto sto ste naučili može zatrebati u životu i da treba iskoristiti svaku priliku za učenje koju nam život pruža (vrlo zanimljiv govor na ovu temu dao je Steve Jobs ). Jako volim blog-dizajn (dizajn za Vegetarijansku Kuhinju uradila sam sama), fotografiju, a prije nekoliko mjeseci stekla sam i certifikaciju za internetski marketing, tako da ćemo vidjeti čime ću se još baviti, možda čak web-dizajnom ili on-line marketingom :)

Vidjela sam da pišeš i na engleskom, mada mi se čini da si aktivnija na našem jeziku.

Mnogi moji poznanici iz Indije i dijaspore tražili su da im prevedem recepte i neke tekstove na engleski, kako bi i oni mogli kuhati i čitati, jer su im se jela koje sam objavljivala jako sviđala, tako da sam pomalo počela pisati i na engleskom, no nisam se još stigla posvetiti blogu na engleskom onoliko koliko sam željela, što mi je plan za naredni period.

Da li možeš živjeti od pisanja na internetu?

Nakon dvije godine („besplatnog“) pisanja članaka za portale i bloganja, kada sam spomenula da sam diplomirala, sa portala o zdravlju (Kreni Zdravo) za koji sam pisala na temu vegetarijanstva ponudili su mi honorar, tako da se moj angažman za plaćeno pisanje desio spontano. S vremenom se broj portala koji su zainteresovani za moj rad počeo povećavati, kao i honorar. Sretna sam sam da mogu pisati o onome sto me najviše zanima a i što volim, a da uz to mogu i da zaradim. Prema ličnom iskustvu mogu reći da se može zaraditi pisanjem, ako tako dobro pišete da je neko spreman da plati za vaš tekst, dakle, ako tekst pruža originalnu vrijednost portalima i čitateljima. Ja sam pisala dvije godine potpuno besplatno, i pri tome sam davala svoj maksimum da tekst bude dobar, a mnoge kolege, prijatelji i članovi porodice nisu mogli da shvate zašto „traćim“ svoje vrijeme, kad nema „para“ :) . Ono sto je bila najveća prednost toga je da se kvalitet mog pisanja povećavao sa vremenom i brojem napisanih tekstova, a u trenutku kada sam stekla diplomu ja sam (za razliku od mnogih kolega) imala dvije godine kontinuiranog iskustva u pisanju za portale, te izgradila povjerenje i jako lijep odnos sa uredništvom portala koji mi je ponudio honorar.

Živiš u Indiji, udata si za Indijca. Kako je biti Bosanka u Indiji, pošto znam da su to dva sasvim različita svijeta?

U Indiji sam već treći puta, no ovo je do sada bio moj najduži boravak (godina dana). Muževa porodica prihvatila me je sa puno ljubavi, svi mi poklanjaju pažnju i trude se da me što bolje „nahrane“, sa mojim omiljenim jelima, slatkišima, te mi ne daju da odem iz kuće bez nekog poklona. Dobivam mnogo poštovanja, kako od muževe porodice, tako i ljudi koji me sretnu prvi puta: jako cijene što se trudim da ispoštujem indijske običaje, kulturu i tradiciju. Posebno su svi oduševljeni kada me vide u tradicionalnoj indijskoj nošnji (sariju ili lenghi). Kada sam došla prvi puta, iznenadila sam se kako je ovdje svijetao ten simbol ljepote: svakoga dana neko udijeli komplimente kako sam „svijetla kao mjesec“ :) te se dive mojoj svijetloj puti. U restoranima, trgovinama, na tržnicama svi se trude da mi pruže što bolju uslugu, te da mi pomognu sa jezikom. Mnogi ljudi koji me sretnu pitaju da li mogu da se slikaju sa mnom, pitaju odakle sam, ko sam, a o mojoj posjeti Shivinom hramu u Amritsaru pisale su novine, te je izvještavala i lokalna i nacionalna televizija: kamere i fotografi su me doslovce pratile u stopu. Trebalo mi je vremena da se naviknem na ovoliku pažnju, budući da sam ja introvertna osoba i nisam navikla na istu u BiH :)

Ako sam dobro izguglala, Delhi, grad u kojem živiš, ima 11.000.000 stanovnika. Čitava BiH nema ni 4.000.000, saznaćemo koliko tačno valjda nekad uskoro. Ja uopšte ne mogu ni da zamislim sve razlike, ali me zanima šta je ono na šta ti se bilo najteže navići?

Najviše uživam u indijskoj vegetarijanskoj hrani, a probala sam mnoge nove namirnice, poput tapioke, korijena lotusa, drvene jabuke, licija, guave, lisca piskavice i gorušice, papaju, svježi kokos, razne vrste manga. Na svakom ćošku može se popiti svježe iscijeđen sok od voća, sok od sećerne trske, te kokosova voda, u čemu zaista uživam. Također uživam u indijskoj nošnji i nakitu, koji su prelijepi, kao i prirodnoj kozmetici (poput praha neem-a, kane, kohl-a, raznih maski…). Shopping je ostvarenje svih snova jedne ženske osobe i može se kupiti doslovce sve i po svakoj cijeni. Bollywoodski filmovi su odlični, a posebno iskustvo je pogledati jedan u kinu. Dane mi ispunjavaju i dvije preslatke kćerkice muževog brata Piya (3) i Mishti (1), kojima sam ja po indijskoj tradiciji starija mama. Delhi je (poput mnogih drugih gradova u Indiji) krcat ljudima i pun života, a saobraćaj je: ludilo! Često se zapne u saobraćajnoj gužvi, a na istoj ulici mogu se vidjeti i automobili i pješaci, krave i bufala, motori, bicikla, rikse i kamioni… Ulice su prepune štandova sa hranom, voćem, povrćem i svim drugim uslugama (poput krojača, berbera, peglača, cvjećara, majstora za popravku…). Bilo mi je neobično iz „mirne“ Tuzle snaći se u svemu ovome, no vremenom sam se navikla, čak sam propričala i hindi :)

Najveći broj stanovnika Indije, ako sam dobro informisana, su vegetarijanci. S druge strane, takav način ishrane je vrlo rijedak u BiH. Osim toga, znam da mnogi kod nas gledaju poprijeko na ljude koji ne jedu namirnice životinjskog porijekla. Prijateljica mi je pričala da u pekari često kaže da posti da bi kupila nešto, jer joj se dešavalo da joj, kad kaže da je vegan, namjerno podvale nešto. Kakva su tvoja iskustva?

Do prije nekoliko godina bilo je teško pronaći na meniju vegetarijansku pizzu, prehrambene proizvode za vegetarijance te začine poput kurkume. Sada je već situacija bolja, posebno u Sarajevu, no tužna činjenica je da u BiH ne radi niti jedan vegetarijanski restoran, za razliku od zemalja regiona. U Indiji je vegetarijanstvo utkano i u tradiciju i zakone, tako da je vrlo lako biti vegetarijanac: tamo je to način života za veliki broj ljudi. Mislim da u BiH ljudi ne bi mogli ni da zamisle da organizuju svadbu za 300 ili 500 ljudi bez alkohola i bez grama mesa (poput onih u Indiji), te da proslave velike festivale i dočekaju goste na vegetarijanskoj hrani. U Indiji se može na svakom ćošku pronaći vegetarijanski restoran, a čak i u onim nevegetarijanskim imaju poseban meni za vegetarijance.
U svijetu u kojem treba ljubavi i tolerancije apsolutno nema mjesta za osudu, pa tako nevegetarijanci ne bi trebali da prijekorno gledaju na vegetarijance, te da ih osuđuju i obratno. Kao sto svako bira zanimanje kojim će se baviti ili bračnog partnera, tako svako od nas ima pravo i da odabere i način svoje prehrane. Mnogi ljudi se plaše različitog i onda kritikuju to drugačije, a s druge strane prijatelji ili članovi porodice „previše“ brinu (u našoj kulturi koja je zasnovana na tradiciji klanja životinja za svaku prigodu i mesa kao simbola bogatstva, slavlja i praznika ljudi ne mogu ni da zamisle bezmesnu ishranu, a neki čak misle da se bez mesa ne može živjeti, te da će im se draga osoba teško razboliti i umrijeti :) . Nakon nekog vremena, kada isti vide se njima draga osoba dobro osjeća, da je živa i zdrava, brige počinju popuštati i stanje se „normalizuje“, te slijedi faza prihvatanja. Ja ohrabrujem sve moje fanove da ne ulaze u nepotrebne „rasprave“, već da pripreme ukusan vege-obrok i pozovu svoje ne-vege prijatelje na ručak ili večeru: po odlasku će sigurno tražiti recept, te će razumjeti da povrće (uistinu) može da zasiti, te da je vrlo ukusno, a možda će nakon nekog vremena čak i sami početi da razmišljaju o vegetarijanskoj prehrani (ako zaključe da im odgovara). To je to!

Kako Indijci gledaju na ljude koji jedu meso? Koliko su oni tolerantni?

U tradicionalnim hidnusitičkim porodicama meso je nepoželjno u domu (ne pravi se u kući, niti unosi u kuhinju), a oni koji ga jedu donesu ga već pripremljenog iz restorana i jedu iz posebnog posuđa, koje se ne miješa sa ostalim posuđem. Tržnice sa mesom nalaze se često na izolovanom mjestu u gradu, a pile ili riba se na licu mjesta zakolju i očiste (pred kupcem), tako da je proces „nabavljanja“ mesa dosta zahtjevniji (koncept „mesara“ nije uobičajen u Indiji). Kravlje meso je tabu: krava je zakonom zaštićena životinja, a ubijanje i distribucija kravljeg mesa kažnjavaju se oštrim zatvorskim kaznama. Svinjsko meso ne jedu ni Hindusi, ni Muslimani, tako da se jede jedino u kršćanskim krugovima. Piletina, janjetina i riba, te neki morski plodovi su vrste mesa koja su dostupna onim stanovnicima Indije koji ga konzumiraju. U super-marketima je također neuobičajen prizor vidjeti meso. Svi proizvodi koji su dostupni za prodaju moraju imati oznaku „vegetarijanski“ ili „sadrži jaja“ i sl. tako da je biti vegetarijanac u Indiji zaista lako.

Šta mi Balkanci možemo naučiti od Indijaca? I da li postoji nešto što bi oni mogli naučiti od nas?

Indija je riznica mudrosti i možemo od Indijaca i njihove filozofije i kulture naučiti zaista mnogo, teško da bih sve mogla i da nabrojim i da opišem. Ono što je mene najviše impresioniralo je poštovanje prema starijima, vrijednost porodice, kult rada (u Indiji se obavljanje svoga posla smatra dužnošću i rad je visoko-cijenjen), visoko poštovanje prema znanju i svojim učiteljima, te to što imaju ispunjen duhovni život i odličan smisao za humor. Ljudi u Indiji koriste sve dostupne resurse i jako su dobri u improvizaciji. Boravak u Indiji promijenio je moje svjetonazore iz temelja. Ono što bi oni mogli naučiti od nas je koncept godišnjeg odmora (koji u Indiji nije popularan) i regulaciju saobraćaja.

Jedna od stvari koja meni najviše smeta danas jeste isticanje „pogrešnih uzora“. Tako ja zovem sve ono što je danas čini mi se većini bitno – bogatstvo, poznatost, popularnost, i to po svaku cijenu. Rekoh već da su skromnost i poštenje postale osobine na koje se gleda sa prezirom. Kakva je situacija u Indiji?

U Indiji se ne može uspjeti bez teškog i mukotrpnog rada (koji se u društvu visoko cijeni). Konkurencija za sve i svakoga je ogromna, zbog velike populacije, te se ljudi moraju lavovski truditi da se istaknu i uspiju. Principi, ideali i osjećaj dužnosti glavne su vodilje morala u indijskoj filozofiji i društvu.

Standardna pitanja koja postavljam svima u ovoj rubrici je – šta je za tebe uspjeh, po tvojim ličnim mjerilima? I šta je ono što tebe čini srećnom?

Sreća je po meni ono što čini da se osjećamo kao da smo učinili nešto vrijedno za nas i za našu zajednicu: da smo ispunili svoju individualnu svrhu. Stoga, praćenje nekih mjerila koji se propagiraju u masovnim medijima ili društvu je pogrešno, budući da svako od nas ima nešto posebno, što ga uistinu ispunjava i treba to pronaći i njegovati. Ukoliko ima imalo izbora, čovjek bi trebao da se bavi zanimanjem koje ga ispunjava, budući da na poslu provodi pola svoga dana, te ako na poslu nije zadovoljan, onda sve frustracije donosi i kući (i pokvari i drugu polovinu svog dana). Danas se veliki broj ljudi žali na sve i svakoga, no čini vrlo da promijeni situaciju u kojoj se nalazi, a za uspjeh je potpuno upravo obrnuto: izaći iz situacije u kojoj se nalazimo i raskrčiti put za sebe. Nekada nemamo mogućnosti da promijenimo situaciju, no uvijek treba imati imati na umu da ako nam život baca limune, treba napraviti limunadu. Dakle, prihvatiti gdje smo, šta smo i ko smo i to okrenuti to u našu prednost.

Tvoja misija je da približiš vegetarijanstvo ljudima. Kakvi su ti planovi za budućnost, imaš li neke nove projekte na vidiku?

Nakon besplatne vegetarijanske kuharice u pdf-u, koju sam poklonila svojim čitateljima mog bloga, trenutno pripremam i besplatan pdf-priručnik o vegetarijanskoj prehrani i zdravlju. U narednom periodu planiram pisati o onome sto sam naučila tokom boravka u Indiji i približiti svojim fanovima život u Indiji, njihovu tradiciju, kulinarstvo i kulturu.

Na portalu za žene (Arabella) , trenutno vodimo kampanju podrške za žene koje se bave biznisom od kuće i samostalnom poslovnom djelatnošću. Neka znanja koje sam naučila vezano za internetski marketing putem Facebooka podijelila sam u vodicu „Kako unaprijediti svoj biznis putem Facebooka“, u pdf-u, kojega sve žene mogu preuzeti besplatno (link za download nalazi se u našoj Facebook-grupi), a planiramo objaviti još nekoliko besplatnih priručnika, te organizovati više radionica za žene koje ne mogu pronaći zaposlenje, a imaju neki talenat koji mogu unovčiti, te pomoći svoj kućni budžet i pridonijeti svojoj zajednici.