Autor: Hana Kazazović
U okviru projekta “Izgradnja i konsolidacija kapaciteta za prevenciju sukoba” kojeg finansira Evropska unija (EU), a provodi Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) u Bosni i Hercegovini realizujem svoj projekat “BH ljudi” u okviru kojeg ću u narednih pola godine predstaviti 100 zanimljivih ljudi iz BiH, po mom izboru.
Predstavljanja radim u audio formi (uz transkript, da sve forme budu zadovoljene), a dvadeseta koju imate priliku čuti je Ljubica Matošević iz Novog Travnika, ravnateljica Javne ustanove Dječiji vrtić Novi Travnik.
Podcast – audio snimak:
Transcript podcasta:
U Novi Travnik sam otišla da upoznam Ljubicu Matošević, ravnateljicu Javne ustanove Dječiji vrtić Novi Travnik. Zanimljiva je činjenica da je Ljubica jedna od 14 ravnateljica u ovom malom gradiću. Samo 4 javne ustanove na čelu imaju muškarce i to je pomalo neobična situacija za BiH.
Pri prilasku ovom vrtiću smještenom između zgrada, vidite da se radi o ustanovi o kojoj neko itekako vodi računa. Ograda i fasada su nove, a ispred se nalazi igralište koje nisam vidjela ne samo ni u jednom vrtiću, nego nigdje na našim prostorima.
Ljubica mi je otkrila kako je uspjela u tome da vrtić koji se nalazio skoro pred gašenjem i skoro u fazi raspadanja obnovi i dovede do nivoa da sve funkcioniše i izgleda besprijekorno. Vode računa o svemu, na ulazu imate okačene podatke o kontrolama inspekcija, djecu sam zatekla kako za užinu jedu lubenice i jabuke, imaju sve stručne službe na raspolaganju i mislim da bi ovakav vrtić bez problema mogli smjestiti i u neku skandinavsku zemlju.
Ono što je najimpresivnije meni od svega je to što je za sve to zaslužna Ljubica i njen lični trud jer je ona ta koja prati projekte, piše ih sama, snalazi se na 100 strana da bi odradila sve ono što je zamislila. Ponovo primjer kako lični entuzijazam nadoknađuje nedostatak sistema.
Ljubica Matošević:
Kada sam tek došla na mjesto rukovoditelja u ovoj javnoj ustanovi zatekla sam jako loše stanje. Nisam se predala kukanju i neradu nego sam znala što mi je činiti. Vidjela sam da je spas u projektima. Imali smo blokadu računa, tužbu, radnici nisu imali zdravstveno osiguranje… onda sam odlučila da idemo od početka.
Bilo je to za mene nešto novo. Do tada nisam nikad pisala projekte niti znala kako to izgleda. Mislila sam da je to nešto apstraktno, ali kad sam počela raditi vidjela sam kako je to u suštini zanimljivo i jednostavno. Ono što je najvažnije je imati ideju i realizirati je, znati što mi želimo i koji su to naši zadaci.
I evo nabrojaću njih par koji su se realizirali. Među prvima bih stavila Civitas igraonice koje su besplatne za djecu iz marginaliziranih grupa i koja su socijalno ugrožena, tako da djeca kojima roditelji ne mogu priuštiti da borave u vrtiću jer se to plaća. Takva djeca imaju besplatne igraonice i takve igraonice se kod nas održavaju svake godine.
Imali smo neke nove stvari u našem programu, uveli smo Malu olimpijadu. Na dan rođendana našem gradu napravimo Dječiju olimpijadu i pozovemo goste. Među njima su i vrtići iz naše lokalne zajednice. Čak smo imali goste iz drugih lokalnih zajednica kao što je Obdanište Travnik, Vrtić Vitez i to je već prešlo u tradiciju koju održavamo svake godine.
Suradnja s društvenom sredinom
Radim na tome da djeca znaju gdje dođe vatrogasni dom, policijska stanica, biblioteka, tako da svake godine u sklopu našeg programa imamo i posjete javnim i društvenim sredinama i imamo korisnu i pozitivnu suradnju sa svima njima.
Imamo potpisan protokol o suradnji s Centrom za mentalno zdravlje Vitez u Domu zdravlja Vitez gdje naša djeca imaju besplatan pristup stručnom timu. Tu je logoped, defektolog, psiholog, pedagog, svi stručnjaci. Rijetko ćete čuti i vidjeti da škola danas ima ono što ovaj vrtić ima. Taj protokol nam traje već tri godine i mogu samo da im zahvalim. Do sad su bili stvarno korektni i djeca su prezadovoljna, a najvažnije i roditelji.
Svi projekti provedeni u samo 3 godine
Projekti su se nizali jedan za drugim. Bitno je reći da se sve to odradilo u kratkom roku. Kad sam ja dobila mandat bila sam na porodiljnom odsustvu tako da se sve to realiziralo u roku od 3 godine. Imali smo izmjenu peći, pa smo imali “I faza ograde”, pa projekt «Zeleni ekonomski razvoj povećanja energetske efikasnosti u javnim ustanovama FBiH» koji je finansirala UNDP i općina. Pa projekt «Civitas mobilne igraonice», “II faza ograde” – Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke, Vlada Republike Hrvatske nam je izmijenila podove koji su bili jako dotrajali… onda smo s Federalnim ministarstvom obrazovanja i kulture radili projekat «Razvoj ključnih kompetencija s djecom s posebnim naglaskom na marginaliziranu grupu».
Uveli smo da djeca koja su s ruralnih mjesta, sa sela, imaju pristup vrtiću. Takav program se obavljao na selu. Vlada Republike Bugarske nam je uradila igralište koje nam je bilo prijeko potrebno, nismo imali ništa.
Uposlenici u našoj javnoj ustanovi su svi visoko obrazovani, svi su članovi udruženja uposlenika predškolskih ustanova. To je jako bitno jer tu napredujemo, tu se stalno školujemo i dobivamo certifikate te redovno pratimo njihove seminare.
Šta mislite koliko to što radite koristi zajednici i na koji način?
Mislim da je itekako korisno našoj lokalnoj zajednici prvenstveno zato što su tu djeca. Naša budućnost je ono koliko uložimo u tu našu djecu. Bitna je činjenica reći da je ovaj vrtić multinacionalan. Sva djeca su dobrodošla i nijedno dijete ne vraćamo bez obzira na nacionalnost.
Isto tako i uposlenici. Mi imamo sve uposlenike različitih nacija, tako da možemo biti primjer suživota na našoj lokalnoj zajednici. Možemo biti primjer kako učimo djecu na najbolji način da budu sutra dobri ljudi.
Koliko u vašem slučaju politička situacija pomaže ili odmaže?
Po mom mišljenju uopće ne bi trebala da ima utjecaj ovdje gdje su djeca jer ako su djeca zadovoljna i roditelji i ako to ide dobrim putem, a mislim da ide, nema tu šta da traže. Svakako da oni mnogo o tome odlučuju jer nama općina, pošto nam je osnivač, budžetom izdvaja sredstva.
Ali ja ne mogu reći da je do sad bio negativan taj odnos. Do sada se pokazalo da stvarno vide rad i da cijene i podržavaju nas i na tome im hvala.
Kakvi su vam planovi za budućnost?
Pa imam želju da obnovim kuhinju koja je prijeko potrebna, mada ona zadovoljava osnovne kriterije. Ali evo, mislim da je došlo vrijeme da se i ona izmijeni i da bude po standardu.
Imam ja još milion ideja što bih ja to mogla ali najviše bih dala naglasak na program djeci. Da sva djeca, bez obzira na nacionalnost, pripadnost, vjeroispovijest imaju jednaka prava i pristup odgoju i obrazovanju, bez obzira gdje se ona nalazila, da li su to gradska ili seoska djeca.
Onog trenutka kad stavimo djecu na prvo mjesto, to je dobar trenutak, to je dobra stvar. I onda znamo što radimo. Znači gledaću i potrudiću se da radim na tome. Naravno to ne mogu ja sama, ali uz potporu naših sugrađana, potporu svoje općine, može se mnogo toga još napraviti.
Kako mlade zadržati u BiH?
Jako teško pitanje. Mogu se zadržati.
Mogu se zadržati, samo znate što – treba mladima i dati priliku, treba mladima dati da budu aktivniji.
Kažu svi problem je posao. Nije problem samo posao. Problem su mnoge druge stvari.
Vjerujem da ih možemo zadržati ali treba za to još mnogo, mnogo rada. E sad je pitanje da li mladi to žele prepoznati i da li mi imamo dovoljno snage da ih zadržimo, da li je kasno. Ali po mom mišljenju nikad nije kasno za pravu stvar, samo treba raditi, a s vremenom će to doći na svoje.
Želiš obavijest na email kada bude objavljen novi tekst?
