Ko me duže čita i prati, zna da sam osjetljiva na temu transplantacije i doniranja organa. Zato mi je pažnju privukla usvojena inicijativa o namjeri pridruživanja BiH Eurotransplantu i ispratila sam vijesti o tome. Parlamentarna skupština BiH je usvojila jednoglasno na prijedlog Saše Magazinovića i svuda je ta vijest dočekana sa velikim odobravanjem.

Međutim, koliko će pristupanje BiH Eurotransplantu, čak i kada (ako) se desi, riješiti problem bolesnika kojima treba transplantacija organa? To je ono o čemu želim napisati par riječi.

U suštini, sve je vrlo dobro rečeno u gostovanju na N1 u kojem su razgovarali Halima Resić, predsjednica udruženja Donorske mreže BiH, Tomislav Žuljević, predsjednik Udruženja dijaliziranih i transplantiranih bolesnika FBiH i Bedrana Kaletović, novinarka iz Tuzle koja se bavi problematikom transplantacije.

Najjednostavnije bi bilo da ostavim link na njega i zamolim vas da pogledate svih 30 minuta – ali – NE MOGU. Snimak se prekida na svakih 10 minuta zbog reklama i ja sam izdržala do kraja samo zato što me baš zanimala tema. Dakle N1 – ničemu vam ovo posebno ne služi osim da se vodi kako ste objavili snimak. Koga zanima ipak evo ovdje – https://ba.n1info.com/video/novi-dan/vm-zaduzeno-da-eurotransplantu-posalje-namjeru-hoce-li-uroditi-plodom/

A drugo – danas malo ko ima vremena da sve to pogleda i zato ću sažeti ukratko ono što je bitno znati.

  • Da, važno je što su parlamentarci jednoglasno usvojili ovaj prijedlog jer su tako pokazali da su zainteresovani za tematiku i da žele (nadam se) pomoći bolesnicima koji trebaju transplantacije. I svakako treba podržati ovaj potez.
  • Ne, samo pristupanje Eurotransplantu ne rješava problem nepostojanja transplantacija u BiH jer biti član Eurotransplanta ne znači imati na raspolaganju organe pa – zagrabi kad treba.
  • Eurotransplant služi za razmjenu organa među zemljama članicama. Na primjer – u BiH nekom treba bubreg i potrefi se da mu odgovara bubreg koji postoji u Holandiji. I onda on dobije taj bubreg. Isto tako nekome u Luksemburgu na vrhu liste može odgovarati npr. jetra iz BiH i ona će otići tamo.
  • Eurotransplant ima 8 država članica. U Evropi se zemlje povezuju i na neke druge načine i nisu sve člance ove organizacije. Ako vas zanima koje su, evo link ovdje – https://www.eurotransplant.org/region/eurotransplant-region/
  • Problem transplantacija u BiH je višestruk. A polazi od nedovoljnog broja utvrđenih moždanih smrti u bolnicama. Nije rješenje ni postojanje velikog broja ljudi koji imaju potpisanu donorsku karticu i žele da se njihovi organi doniraju nakon smrti. Nije rješenje jer ako niko ne utvrdi da je osoba doživjela moždanu smrt i da je potencijalni donor – svi ti organi propadaju, čak i ako je osoba imala potpisanu donorsku karticu.
  • Zašto se ne rade utvrđivanja moždane smrti? Kako riješiti taj problem? Jednostavno – treba u bolnicama imati ljude “transplant koordinatore” koji će biti zaduženi samo za to i koji će biti i plaćeni za taj posao. Do sada su često te poslove radili doktori entuzijasti koji su samo na svoj posao dodavali i tu obavezu. I to nije moguće tako održati i zato se ne radi. Dakle – prosto je – odvojite iz budžeta novac i platite te ljude u bolnicama i biće organa.
  • Za pristupanje Eurotransplantu je potrebno imati 1 transplantaciju mjesečno – 10 do 12 godišnje. Mi u BiH smo u ovo pola godine imali 1. Ne rade se čak ni transplantacije sa živih donora. Zašto? To neka odgovore rukovodioci zdravstvenih ustanova i Ministarstvo zdravstva.
  • Najjeftinije je transplantaciju uraditi u BiH i mi imamo ljekare koji to mogu i stručni su. Samo nemamo organe – jer niko ne radi na tome. I puno je “jeftinije” imati transplantiranog pacijenta nego pacijenta na dijalizi.
  • Donorska mreža je zahvaljujući Halimi Resić dovela u BiH stručnjake iz Španije koji su napravili akcioni plan šta i kako treba uraditi da se riješi problematika transplantacija u BiH. Taj akcioni plan je završio u ladicama političara i rukovodioca zdravstvenih ustanova. Bukvalno su ljudi sve napisali (takva ekipa stručnjaka se rijetko okuplja bilo gdje, a bila je kod nas) i to njihovo znanje i pomoć nećemo / ne znamo da iskoristimo.
  • Dijalizni bolesnici mjesečno 13 puta idu na dijalizu. Obrok koji dobiju košta 4 KM. Od 2006. se nije mijenjala njegova cijena. A treba im kvalitetna hrana. Aparati koji se koriste se isto rijetko mijenjaju. Tuđa njega i pomoć iznosi 249 KM i toliko iznosi zadnjih 30 godina. A evo, znamo kako sebi političari znaju povećati platu “zbog inflacije”.

I da ne dužim, ovo je osnovno. Ako želite i možete uticati na to da se ovaj problem riješi – počnite od ovih stvari. I posjetite pacijente na dijalizi. I kontaktirajte ljude iz Donorske mreže BiH. Kontaktirajte bilo koga od ovih ljudi koji su bili na N1. Kad sam se ja zainteresovala za ovu temu, sjela sam sa doktoricom Nerminom i 2 sata slušala o tome kako se radi utvrđivanje moždane smrti, da shvatim postupak, kako šta radi. Pa sam Tomislava cimala za milion pitanja, jer im nije mrsko podijeliti znanje, jer to rade i to im je poziv. Hajde da svi politiku i ega stavimo u stranu i da pomognemo ljudima kojima pomoć stvarno treba, a može im se pomoći.