Jelena Kalinić: Važno je nametnuti da je cool biti pametan i obrazovan

Autorica: Hana Kazazović

Jelenu Kalinić pratim već nekoliko godina na društvenim mrežama. Ako bih je ukratko trebala predstaviti rekla bih da je ona naučna (STEM) novinarka, aktivistica za naučnu pismenost i obrazovanje. U prevodu – ona stalno radi na tome da nauku približi ljudima i pomogne im da je razumiju, zavole ili bar shvate njenu važnost.

To radi pisanjem bloga, tekstova, snimanjem videa na YouTubeu, držanjem predavanja među kojima su posebno važna ona koja su namijenjena djeci.

U suštini, svoju ogromnu ljubav prema nauci dijeli sa drugima i to je bio razlog da je zamolim da popričamo. Ovako obrazovanu, pametnu, strastvenu, lijepu i samopouzdanu osobu zaista vrijedi upoznati.

Završila si nekoliko fakulteta. Ako se ne varam biologija je bila prva pa me zanima – zašto si odabrala nju, a onda kako si i zašto birala ostale?

Diplomirala sam prvo biologiju, zatim sam studirala Ruski jezik i književnost i stekla naziv bakalaureat, da bih potom otišla na II ciklus Komparativna književnost te stekla diplomu Mastera upravo iz oblasti komparativne književnosti, teatrologije i filma. Ako budem išta na III ciklus, doktorski, to će morati ponovno biti nauka, genetika ili filozofija nauke.

Ovo što sam studirala nakon biologije nije bilo planirano – jednostavno, kao osoba koja je pokazivala najviše interesovanja za rad u naučnoj oblasti, nisam dobila tu priliku i nisam imala novca da nastavnim magisterij i poslije doktorat. Odbijena je moja prijava za asistenturu, pod izlikom da nisam završila nastavni smjer, iako sam bila kandidat s najboljim prosjekom i najboljim performansama na studiju.

Nikada tu odluku neću shvatiti kao ništa drugo nego kao diskriminaciju. Moji rođeni profesori koji su znali kakva sam i šta mogu, nisu mi dali priliku da postanem naučnik, a u to vrijeme niti je bilo razmjena studenata niti stipendija. Hvala im na toj odluci, jer sam zahvaljujući njoj dogurala dalje i postigla više nego da sam postala asistent.

Ja nikada u životu nisam htjela studirati ništa drugo osim bioloških ili hemijskih nauka. To sam znala još kao dijete i znala sam da se to studira u onoj velikoj zgradi na Pofalićima u Sarajevu. Nikada nisam htjela biti doktor, studirati medicinu, meni je to bilo passe, to svi rade, zašto bih ja? Budućnost je uvijek bila biologija, posebno genetika.

Kako i zašto sam odabrala? Mene je uvijek zanimao svijet oko mene, biljke, životinje… od naučnopopularnih knjiga koje su se bavile prirodnjaštvo, pa serije „Opstanak“, zatim serije „la Vie“ u sklopu obrazovnog programa gdje smo učili o svom tijelu… od ljubavi prema konjima, mačkama i psima, zanimanja za ljekotive trave i njihove hemikalije.

Ja sam molila roditelje da mi kupe knjigu od Geralda Durrela „Svijet prirode“ i ilustrovani Usborneov Rječnik biologije, koji je prevela pokojna profesorica dr Smilja Mučibabić i Rječnik hemije, i i onda sam samo tražila još. Ne postoji paralelni univerzum niti drugi život u kojem ja ne bih odabrala da studiram i bavim se nečim što je nauka, pogotovo nauka o životu. Jednostavno, ta vezanost za nauku i ljubav prema prirodnim naukama je dio mog identiteta, kao da ne postojim bez toga.

U jednoj studiji sam pročitala da su djevojčice koje su gledale “Dosije X” i divile se Dani Scully češće birale poslove u STEM oblasti. Kakva si ti bila kao djevojčica – šta te zanimalo, odnosno da li si već kao mala pokazivala interesovanja za nauku? I šta misliš – da li je moguće na neki način uticati na djecu i njihova interesovanja i eventualne izbore kasnije time što će gledati na primjer određene serije ili filmove ili igrati se nekim igračkama?

Da, postoji taj „Scully effect“, kao naučno obrazložena pojava. Naravno da sam gledala kao dijete „Dosije X“, jer mi je tada bio cool. Ali Dana Sculli mi nikada nije bila inspiracija, a danas vidim i niz mana te serije. Čak smatram da je dosta doprinijela efektu jačanja teorija zavjera i gubitka povjeranja u racionalno, dok se s aspekta scenarija, ta serija imala zapravo vrlo labav narativ. Možda su mi veća inspiracija, pored “Opstanka” i “La Vie” te onih knjiga koje sam spomenula bili CSI i Zvjezdane staze, naročito Spock i kapetan Picard.

Što se tiče igranja s igračkama – mene je bilo nemoguće natjerati da obučem suknju, kod oblačenja haljina bi nastala vriska i plač, a da se igram s bebama i lutkama nije bilo šanse. Jedina igračka koja me je stvarno zanimala bio je Lego i možda autići. Od Lega sam uvijek pravila kuće, planirala raspored soba, spratove ili avione i mislim da me je Lego među prvima usmjerio na naučno, na to kako graditi nešto, na mehaniku.

Ili posjeta kokpitu pilota na nekom letu JAT-a s mamom i tatom – e to me oduševilo i uvijek sam govorila da ću biti pilot, mislim svaka čast stjuardesama, ali ja ĆU BITI PILOT. Definitivno te podjele na rozo za djevojčice i plavo za dječake, lutke za djevojčice i autići za dječake,  to je besmisleno. Drago mi je da me nikad niko nije tjerao da nosim suknjice i igram se s bebama i nosim rozo.

Tvoji tekstovi na blogu Quantum od Science, odnosno cijeli blog je tvoj način borbe za, kako si sama rekla – naučnu pismenost i skretanje pažnje na to koliko je važno znanje i oslanjanje na činjenice. S druge strane, vrijeme u kojem živimo je preplavljeno teorijama zavjere, neistinama i kad gledam sve što radiš i s čim se boriš, djeluje mi kao borba s vjetrenjačama. Da li se osjećaš usamljeno u svojoj borbi i šta je to što ti daje snagu da istraješ?

I ne samo blog, nego i Youtube kanal Quantum of science.

Ima nas stotine koji širom svijeta radimo ovo isto što i ja i ima jako puno ljudi koji nas čitaju i djece kojoj smo cool. Trebate pogledati šta rade Credible Hulk ili Scibabe ili David Gorsky, Sceptical Raptor…

Ni na Balkanu nisam sama. Tu su Saša Ceci, pa Damir Marjanović, pa Isidora Stanković, Tijana Prodanović… postoje i Youtube kanali poput Kurzgesagt, It’s ok to be smart, Veritasium, Ted.Ed… svi ovi ljudi i kreatori sadržaja koriste svaki mogući momenat da nešto objasne, da nešto debunkuju, da pokažu koliko je nauka dio naših života i koliko je unaprijedila civilizaciju i ima nas sve više, i sve više ljudi shvata da je njihova odgovornost da se bave promocijom nauke i racionalnog, na nauci zasnovanog mišljenja, da se bore protiv teorija zavjera.

To je stvar moralnog čina. Nemoralno je raditi u nekoj instituciji, imati titulu doktora nauka i ćutati. Inače niste pravi intelektualac, intelektualac mora biti društveno angažiran.

Ja znam da se mnogo toga želi svaliti na „tictoc“ generaciju, ali mladi kojima je sada 17 ili dvadesetak godina su meni super. Oni se trude da shvate i nisu svi „Zadruga-style“, to mi imamo pogrešnu sliku o njima. Radeći s tinejdžerima po školama na promociji nauke upoznala sam ih na desetine, stotine, koji su stvarno lijepi, pametni, cool i trude se misliti svojom glavom.

Dakle, niti se osjećam usamljenom, niti da me niko ne sluša, imam dobru publiku.

Kako i zašto si uopšte počela pisati blog? I kako ti ta odluka i sve što si njime postigla, djeluje nakon godina koje si uložila u njega? Jer, jedno je sigurno – kad si počinjala nije ti niko garantovao da će tekstove iko čitati i da će tvoj blog biti prepoznat kao mjesto za tekstove na različite teme, ali stručno obrađene i napisane.

Meni je blog bila „prezrena kategorija“, kao ono, šta ću ja tamo neke digitalne dnevnike pisati, pa nisam pisala ni normalni dnevnik… A onda sam na satima kreativnog pisanja na Komparativnoj dobila zadatak da napravim blog, eto da se oprobamo i u toj formi pisanja, jer smo već pisali poeziju, priču, esej… I onda sam skužila da na blog mogu objavljivati i o nauci, a ne da pišem samo neka svoja razmišljanja, tj. da blog iskoristim kao website platformu koja je besplatna  barem u nekim paketima.

Već tada sam pisala o nauci za Al Jazeera Balkans, kao vanjski saradnik, ali oni jednostavno, niti su bili zainteresirani da se pravi neka emisija o nauci niti su mogli objaviti onoliko koliko ja mogu napisati. I tako – blog mi je postao i promocija nauke i da budemo realni – promocija mene na tržistu rada.

Moj blog, Quantum of Science je meni našao posao i ljudi iz medija su me počeli zvati i angažovati. Hvala i blogu i hvala i onima koji su primijetili i poštovali moj rad te mi dali priliku da radim.

Dakle, blog je nastao od huje, bijesa zbog toga što, uprkos sjajnim rezultatima na studiju biologije, nisam uspjela postati asistent, što mi je bila jedina ali zaista jedina prilika da magistriram. “Qauntum of Science” blog je bijes, pobuna, punk, borba protiv korupcije i nepotizma, prst u oko, j’accuse, smijanje onima koji su sve pokušali uraditi da ne uspijem u životu, udarac u cjevanicu.

Šta je to što, po tebi, najviše utiče na ovakav odnos prema nauci danas, ne samo kod nas nego i u svijetu? Zašto je znanje toliko izgubilo na vrijednosti i kakve su šanse da se to popravi? Kako to popraviti i ko bi sve trebao raditi na tome?

Odnos prema nauci nikada nije bio nešto zahvalan. Ljudi koriste struju, tekuću vodu, avione, medicinske usluge, pa opet ne nalaze za shodno da shvate kako to sve radi. Pa decenijama slušamo pametnjakoviće koji govore što NASA ili CERN troše toliko novca, što je potrebno, nemamo nikakve koristi od toga.

Sad je ta naučna nepismenost eskalirala, ali ne samo zbog ovog antinaučnog pokreta, recimo kreacionizma, nego i zbog pseudonauke, koja izvrće naučne činjenice, dovodi u pitanje tekovine civilizacije…

Jedan dio krivice snosi i obrazovni sistem, sa svojim dosadnim udžbenicima koji betoniraju apatiju, nezainteresovanost, koji ne mogu da pokrenu, inspirišu. Pa naša djeca još uvijek ne uče šta je to sekvenciranje, šta je to DNA fingerprinting, a živimo u civilizaciji koja, primjerice koristi prenatalne testove trudnoće! Dakle, ono što naše obrazovanje pruža, ozbiljno kaska za potrebama.

Znanje nikada nije bilo na vrijednosti, naučnici su se uvijek ismijavali, djeca koja vole nauku više od fudbala su često žrtve ismijavanja i vršnjačkog nasilja, ali da – svi žele sjediti pored takvih učenika u školi kada je test!

Mi smo društvo koje nagrađuje prepisivače, a kažnjava talente.

Tamo gdje je obrazovni sistem pravedan ili bar pravedniji nego kod nas, ako već i ti sistemi imaju mane – recimo Skandinavija, Njemačka – pa tamo nema toliko nepovjerenja u nauku, u vakcine.

Ko bi mogao popraviti – dakako ne ja. Ali isto tako vidim da svaka nazovi reforma obrazovnog sistema ili se vrti oko nacionalne grupe predmeta, ili se naprave neki apstraktni planovi kako treba, pa onda oni vise u zraku, dok se odobravaju udžbenici koji su jednako loši kao prethodni ili svaka reforma dovede do još gorih stvari!

Pa molim vas, kakve su to srednje usmjerene gimnazije, šta se postiglo s tim? Da nam djeca moraju tako rano birati smjer, a ni ne znaju šta će studirati, pa nam izlaze iz gimnazija djeca koja još ne znaju kako im funkcionušu vitalni organi, šta je zaraza i kako se prenosi, šta je pH vrijednost i da ne može neki tamo mango imati pH od 23.

Kod nas generacije koje imaju rupe u znanju od podrumskog školovanja sada pametuju o vakcinama, ili generacija boomera koja nije učila genetiku u školi, oni su nam opinion-makers.

Treba graditi obrazovni sistem van mreže formalnog obrazovanja, treba vratiti obrazovni program na TV, nametnuti ga na Youtube… kao Ted-ex animacije ili kanali Veritasium, It’s OK to be smart. Jednostavno, nametnuti da je cool biti pametan i obrazovan.

A znate zašto je cool – zato što u normalnoj državi pametni i obrazovani imaju veće plate, eto zašto. Dakle, dok god mi imamo problema s korupcijom i nepotizmom, dok god nam je važnije da na nekoj poziciji bude omjer konstitutivnih toliki i toliki, nema od nas ništa.

Osim što si naučna aktivistica, oni koji te znaju ili prate na blogu ili društvenim mrežama znaju i da si vrlo otvorena i nemaš problem s tim da kažeš jasno i glasno ono što misliš o bilo kojoj temi, posebno kad se radi o odnosu prema ženama. Znam da to nije uvijek najlakši način jer živimo u društvu u kojem se mnoga vrata zatvaraju onima koji neće oćutati na nepravdu ili prećutati neku nepravilnost. Kako se nosiš s tim i gdje nalaziš snagu za istrajavanje na svojim principima, bez obzira na cijenu?

Visoka je cijena koju ja plaćam za to. Možda ne bih bila takva da sam imala izbor, ali mene nije koštalo da kažem neke stvari, nisam imala ništa na kocki. Da jesam – ne bih bila takva. Postoje čak i kod mene momenti koje prećutim, ali definitivno mi je prijezira vrijedna ona narodna „pognutu glavu sablja ne siječe“. Treba što je moguće više puta reći jasno i glasno i zauzeti stav.

Znam da si dosta radila s djecom, imala predavanja u raznim školama s ciljem popularizacije nauke. Zanima me, iz tvog iskustva, koliko djecu zanima nauka i učenje, kad im se sve to predstavi na neki zanimljiviji način? I koliko je naš obrazovni sistem daleko od toga da djecu zainteresuje za nauku?

Naš obrazovni sistem čini sve da djeci nauku zgadi. Ona djeca koju sam upoznala da vole nauku, to su ponijela iz kuće, jer su im roditelji takvi i takve su im knjige kupovali ili pričali i takve stvari gledaju na TV-u kući. Mislim, dijete će vas pitati što je nebo plavo, šta je duga, zašto su biljke zelene. Ako nekoliko puta pitaju, a ne dobiju odgovor ili budu ušutkani, prestaće pitati i onda kada to budu učili u školi, neće ih ni zanimati.

Ne znam kako da te ovo pitam a da ne zvuči izlizano, ali me zaista zanima da li si imala situacije da te ljudi ne shvataju dovoljno ozbiljno zbog toga što si žensko? Bez obzira na sve fakultete, znanja i trud koji ulažeš u ono što radiš? Da li se moraš truditi i dokazivati više od na primjer muških kolega?

Jao, ja definitivno jesam imala mnogo #metoo momenata, ali ih nikada nisam trpila. Jednom mi je jedan profesor rekao kao da će on pomoći mojoj kolegici sa slabijim prosjekom da se zaposli, jer ona kao „ne izgleda tako dobro kao ja, manje su joj šanse, a ja ću se svakako snaći“. Ili savjeti da je za žensko najbolje da se uda i ne radi ništa – bolje ne pitajte kako su se provele te osobe koje su mi to rekle.

Ja nikada nisam imala problema da me ne shvataju ozbiljno, meni obično govore da im djelujem „zafrkano“, ali pored pokušaja vrijeđanja na osnovu roda i spola, bilo je i pokušaja patronizacije, nipodaštavanja, pa čak i tužakanja višim instancama u cilju da se ja kaznim, omalovažim i napadnem. Ali, zanimljivo, uglavnom od -žena.

Recimo žena koje imaju stepen veću titulu, pa je bilo čak i pokušaja da mi neke kolegice „objašnjavaju“ neki aspekt nekog problema koji smo učili na fakultetu ili tretiraju kao neku poluobrazovanu osobu koja ne razumije baš najbolje. Ili pasivno-agresivni komentari od strane žena. Znam čak primjer profesorice koja je na predavanjima i ispitima vrijeđala studentice, derala se na njih. To mi je nevjerovatno – to da neko svoju poziciju moći pokazuje na taj način, meni je to odraz slabosti i nesigurnosti te unutarnjih konflikata.

Ono što je karakteristično za tvoj poziv jeste da nemaš radno vrijeme i znam da često ostaješ budna prateći vijesti s na primjer dodjele Nobelove nagrade da bi spremila tekst o tome. Isto tako, nauka se stalno mijenja, rade se studije, istraživanja i ti takođe moraš stalno čitati, učiti i pratiti puno toga da bi bila aktuelna, i dobro informisana. Kako se snalaziš sa svim, kako organizuješ svoje vrijeme i šta je ono što ti pomaže, osim toga što definitivno radiš nešto što stvarno voliš – to se vidi iz aviona :)

Šta ja znam… Ja uopšte ne trošim vrijeme na stvari koje za sebe smatram nebitnim. Dakle, ne gledam informativne emisije, ne čitam niti jedan portal, ne trošim vrijeme na to. Znam da je to većini ljudi bitno i da smatraju da im od toga ovisi egzistencija, ali ja na medijima nisam godinama našla niti jednu korisnu informaciju.

Čitam samo naučne publikacije, gledam TV serije na Netflix i HBO, knjige (i ne smatram se boljom osobom zbog toga). Ne trošim vrijeme na kafane i izlaske, jer mi je to uzaludno potrošeno vrijeme i novac,  čak i kada nije bilo „vrijeme korone“. Ne trošim vrijeme na kurtoaziju, na nepotrebne ljude, na pretvaranja da mi je stalno do nekog, eto samo da ne uvrijedim. Mene zanima samo nauka, more i planine. Ok, i konji i mačke.

Kako ćemo popraviti svijet u kojem živimo? Ili da te pitam ovako – da imaš moć da uradiš jednu stvar na ovom svijetu (ili bar u BiH) – šta bi uradila?

Misliš, kao čarobni štapić? Recimo, ja bih zavrtila čarobni štapić da čovječanstvo dobije komercijalno isplative i efikasne fuzione reaktore te da možemo isisavati višak ugljendioksida iz atmosfera i tako dobijati istovremeno i gorivo i regulisati klimatske promjene.

Svijet možemo popraviti samo socijalnom pravdom – jednakim pristupom obrazovanju, kvalitetnim obrazovanjem, kvalitetnim zdravstvom, prilikama za zaposlenje, socijalnom pravdom, smanjenjem naših potreba za nepotrebnim, za gomilanjem, za prestižom.

Jelenin blog “Quantum of Science” možete pratiti ovdje (a to zaista preporučujem jer uvijek ima zanimljivih i korisnih stvari za pročitati i naučiti) – https://quantumofjk.blogspot.com/

Nemojte preskočiti ni njen YouTube kanal jer ima puno korisnih videa, posebno za školarce – https://www.youtube.com/c/QuantumJelenaKalini%C4%87/videos

A tu je svakako i Facebook stranica – https://www.facebook.com/QuantumofScience