Autorica: Hana Kazazović

Zijada Kurtodža je neko koga je teško predstaviti ukratko, zbog toga što iza sebe ima puno radova i projekata u kojima je učestvovala i kad bih sve to ovdje nabrajala, ne bi ostalo prostora za intervju.

Ukratko rečeno, rođena je u Zenici, po zanimanju je diplomirani defektolog – logoped, a završila je Edukcijsko-rehabilitacijski fakultet u Tuzli. Radi 15 godina kao stručna saradnica u vrtiću. Dobitnica je Nagrade za najinovativnijeg pojedinca, kampanja „Za svako dijete“ UNICEF, 2016.

Osim što svoj posao radi s ljubavlju i trudi se da uvijek bude inovativna i aktuelna, Zijada rado svoja znanja dijeli sa drugima. Prije par godina je pokrenula Facebook stranicu Logopedica. To je, kako je sama tamo napisala – Virtualni logopedski kabinet namjenjen za roditelje i stručnjake različitih profila koji rade s djecom. Mjesto za prezentaciju i edukaciju kroz kreativni pristup i igru.

Želja mi je bila da ovaj kratki razgovor bude nešto kao blic upoznavanje s logopedijom, ali i svim onim što bi moglo biti zanimljivo onima koji će eventualno trebati usluge logopeda.

Logopedija – šta je i zašto je važna za djecu?

Logopedija se kao grana specijalne pedagogije izučavala u našoj državi u okviru Defektološkog, odnosno sada Edukacijsko – rehabilitacijskog fakulteta. Ja sam diplomirani defektolog koji je izabrao logopediju kao užu oblast, nakon dvije godine općeg smjera defektologije. Znači stručnjak za prevenciju, dijagnosticiranje i tretman poremećaja verbalno-glasovne komunikacije.

Logopedija je važna, ali ništa manje od ostalih smjerova koji se bave: poremećajima u ponašanju, oštećenjem vida, sluha ili Intelektualnim poteškoćama. Svi one su bitni za djecu i jedino multidisciplinarni pristup edukaciji i rehabilitaciji djece daje rezultate.

Koliko često se javljaju poremećaji u govoru kod djece? I koji su najčešći? Koje je poremećaje teže, a koje lakše ispraviti?

Učestalost govornih poremećaja kod djece predškolskog uzrasta je 30%, dok se poteškoće u razvoja govora javljaju kod 50% djece. Najčešći govorni poremećaji kod djece su poremećaji izgovora. Teže je ispravljati poremećaje kada se roditelji kasnije jave ili kada postoje dodatne poteškoće ili oboljenja.

Kad je najbolje krenuti s terapijom i kome se obratiti?

Ovisno od dijagnoze, stanja i uzroka svaki slučaj je poseban. Za najčešće, artikulacione poremećaje, se tačno zna kada se koji glasovi javljaju i logoped pregledom može utvrditi da li su to odstupanja vezana za dob i da li je potrebna intervencija. Roditelji se za pomoć mogu obratiti pedijatrima koji će ih uputiti dalje.

Međutim rad sa djecom iz rizičnih skupina zahtjeva saradnju svih relevantnih institucija i stručnjaka, zbog toga što je rana intervencija ključna. U našem Gradu (Zenici) mogu kontaktirati Javnu ustanovu Centar za djecu i odrasle osobe s posebnim potrebama Zeničko-dobojskog kantona, zatim Cenar za rani rast i razvoj Službe za zdravstvenu zaštitu djece Dom zdravlja. Pored toga najveću podršku roditeljima i djeci daje NVO sektor koji kroz udruženja angažuje mlade kolege čiji rad i entuzijazam je nemjerljiv.

Kako prepoznati da je djetetu potreban logoped? I postoji li nešto kao rok u kojem se može napraviti potrebna promjena?

Ukoliko postoji bilo kakav zaostatak u razvoju, važno je da se to što prije otkrije. Postoji mnogo on-line materijala za procjenu i praćenje razvoja ovisno od dobi djeteta. Preporučujem publikacije EDUSA (Edukacija za sve) koje su dostupne na stranici i na zahtjev http://edusbih.org/bhs/edus-publikacije 

Najvažnije je da roditelji prihvate činjenicu da postoje odstupanja i da se ne zavaravaju mišlju da će se sve ispraviti samo od sebe djetetovim odrastanjem. Trajanje tretmana može biti i višegodišnje, a najvažnije je upornost i strpljenje. Rezultati uvijek dođu prije ili kasnije.

Da li je u porastu broj djece kojima su potrebne usluge logopeda? Koliko je velika uloga roditelja? Odnosno, da li i kako roditelji u vlastitom domu mogu uticati na preveniranje pojave govornih teškoća kod djeteta?

Alarmantan je porast djece sa spektrom razvojnih poremećaja, ali o tome se ne govori niti piše. Mi to vidimo nakon ljekarskih pregleda djece pri polasku u školu ili upisu u vrtić.

Drugi koji to vide prosvjetni radnici prepušteni neadekvatnim programima i materijalno – tehničkim uslovima, kao i nepostojanjem podrške defektologa / edukatora – rehabilitatora različitih profila koje imamo ali su na biro-u.

Uloga roditelja je bitna, ali s trenutnim nepostojanjem socijalne, materijalne pa i psihološke podrške sistema porodici ne može se očekivati rezultat u terapiji, a o prevenciji da ne govorimo.

Pored toga primjetna je neadekvatna higijena zuba kod djece, te deformacije zubala i vilice koje su također bitne u razvoju govora. 

Postoje li predrasude vezane za poremećaje u govoru kod djece i da li roditelji izbjegavaju da djecu dovode logopedima?

Postoje razne predrasude kao i “narodna” tumačenja. Zadnje koje sam se susrela je “ako se dijete rodi “na noge” te babica poškakilja taban bebe ne bi li se beba okrenula na glavu i beba štucne, to prouzrokuje problem s govorom”.

Jedan od razloga što vodim Facebook stranicu kao vid virtualnog kabineta je edukacija, a i da pomognem svima onima koji nisu u mogućnosti dobiti savjet ni pomoć. Roditelji ne izbjegavaju dolazak logopedu, čak šta više odgovara im da je u sklopu usluge boravka u vrtiću jer ne moraju izlaziti s posla.

Koje su posljedice netretiranih govornih poteškoća? Kako se to odražava na život kasnije i koliko je moguće u kasnijim godinama raditi popravke?

Izreka kaže „Progovori da vidim ko si“. Društvene mreže i razvoj tehnologije trenutno svu pažnju usmjeravaju na vizulenu percepciju, međutim to nije odraz stvarnosti i posljedice korištenja tehnologije su već sada prisutne na cjelokupan razvoj djece i omladine.

Drugi problem je što danas pojedini vokalni profesionalci (glumci, pjevači, voditelji, učitelji, profesori) imaju govore smetnje, samim tim su i neadekvatan govorni uzor. Za profesije gdje su glas i govor glavni alat u radu, to je pogubno. Tretman u kasnijim godinama je moguć, samo je dugotrajniji.

Koliko je važna igra u djetinjstvu? Vidjela sam da na svojoj Facebook stranici dijeliš često detalje i djecu koja se igraju i crtaju, koriste i makaze i razne aparature koje si napravila da bi ih naučila neke osnovne, a tako važne stvari?

Igra je najprirodniji i najlakši oblik učenja. Pored toga to je dobrovoljna aktivnost djeteta. Dijete vas doživljava kao prijatelja, odnosno partnera. S obzirom na to da tretmani nekada znaju biti dugotrajni i monotoni, igra je jedini način da se tretman učini zabavnim i uzbudljivim, a da se postigne rezultat.

Igrom se potiču sve druge razvojne oblasti, pogotovo motorika koja je u visokoj korelaciji sa razvojem govora. Terapija igrom (play therapy) je metoda kojom se danas  koriste stručnjaci različitih profila, posebno okupacioni terapeuti.

Djeca danas češće odrastaju uz tehnologiju. Da li je moderno društvo, u kojem su djeca manje društveno aktivna, a više prate TV-program ili se igraju na tabletu, jedan od “krivaca” za eventualne govorne poteškoće?

Govor se ne može učiti od “uređaja”. U komunikaciji se 55% odnosi na govor tijela, 38% na ton govora a tek 7% se odnosi na riječi. Kompleksnost u interakciji, emocije, intonacija koja je veoma bitna, mimika i gestikulacija ne mogu  biti preneseni uređajem. Govor djece koja su “ovisna” o tehnologiji je neprirodan, oskudan, robotiziran.

Kada čujem da je roditelj oduševljen jer dijete govori engleski jezik i instalira igrice, to je za mene odmah alarm. Takvo dijete u 90% slučajeva ne zna da drži pribor za jelo, motorika je oskudna, ne izvršava samostalno fiziološke potrebe, prezaštićeno je i bez osnovnih vještina prikladnih za uzrasnu dob.

U kojoj mjeri čitanje, ali i slušanje priča može potaknuti govor kod djece? To što dijete ne govori ne znači da ne čuje i razumije. Postoje studije koje pokazuju važnost čitanja još u intrauterinom periodu. UNICEF navodi da 15 minuta čitanja dnevno omogućava djetetu da čuje 1.000.000 riječi za godinu dana. Govor se uči slušanjem tako da je to veoma bitna stimulacija. Nažalost prema  britanskom istraživanju roditelji u prosjeku provedu samo pet sati sedmično u razgovoru sa djetetom.

Koliko je težak i stresan posao logopeda? I kako se ti rješavaš tog stresa?

Ja sam odabrala zanimanje koje volim. Svaki napredak u radu s djecom meni je praznik, jer  tako ostavljam trag u njihovim životima trajno zbog onoga što ih uspijem naučiti. 

Međutim svaki posao ima i drugu medalju. Stres je rezultat neuređenosti institucija, ustanova i zakona koja trebaju da se bave djecom, generalno sistema koje ne prepoznaje važnost djece, a ni onih koji rade s njima, tako da su mi ruke često vezane, a to frustrira.

Odsustvo kompetencija, nepotizam, neprofesionalnost, površnost, nemar i odsustvo empatije su najveći izvori stresa. Svaki posao je bitan i nosi odgovornost. To je lekcija koju mnogi trebaju naučiti, bez obzira na oblast u kojoj rade.

Stresa se rješavam najčešće boravkom u prirodi, nedostaju mi putovanja i godišnji odmori van granica BiH.

Koliko su danas logopedi dostupni djeci i roditeljima i šta bi bila idealna situacija – gdje i koliko da ih ima da bi se poboljšao sistem rada s djecom?

Logopedi kao i drugi stručnjaci su danas veoma dostupni ako govorimo o privatnim praksama i udruženjima koja se bave određenim oblastima vezanim za rast i razvoj djece. Nažalost u školama ta situacija nije sjajna jer broj angažovanih kolega nije adekvatan stvarnim potrebama, kao i u drugim institucijama obzirom da svaki kanton ima svoje akte i zakonsku regulativu. 

Zijadu možete kontaktirati i pratiti na njenoj Facebook stranici Logopedica – https://www.facebook.com/logopedica.ba