– Pazi, eto nekog ponovo! Skloni se tamo i daj da se naslonim na tebe!

– Joj, Čoko, nisam ti ja neka zaštita. I ja se bojim ljudi isto kao i ti i Loko. 

– Znam, ali si opet mrvu hrabriji od nas. Vidio sam te juče kad si pustio Adiju da te pomiluje.

– Jesam, malo. Čini mi se da je on ok i da nas neće ni tući niti voditi negdje dalje. Vidiš da nam samo donose hranu i sve nam fine stvari pričaju. Možda stvarno više nismo u opasnosti.

U tom trenutku u ograđeni prostor ulaze tri žene. Došle su da ih vide i obiđu. Jedna je tu stalno, brine o njima, a druge dvije su u posjeti. Oduševljene izgledom tri kučeta slušaju priču o tome kako su došli.

– Čovjek ih je donio u buretu, jer su mu smetali. Odnosno, on ima svog psa kojeg neće da kastrira, jer kao “to nije prirodno”, pa je dolazila kod njega neka kuja koja je onda okotila njih trojicu. I on ih je potrpao u bure i povezao u azil, pa su eto završili ovdje. Bili su skroz mokri u tom buretu, ne znam ni kako su živi ostali. I boje se strašno. Sve se ovako kriju kad neko uđe i naslanjaju jedan na drugog, kao da tako traže zaštitu. 

Čoko, Moko i Loko, tri brata ih gledaju sa sigurne udaljenosti. Čim neko krene prema njima, oni se odmaknu i zbiju zajedno. U očima im strah takav da te srce zaboli gledajući. Ne smiješ ni pomisliti čime je izazvan i otkud toliko straha u njihovih par mjeseci života. Ne želiš da znaš jer i bez toga u sebi nosiš gnjev i ljutnju zbog svih onih koji svoje frustracije i nervozu istresaju na slabijima od sebe. 

– Moko, pomjeri se da prođem, hajde tamo u desni kraj dvorišta, tamo nam neće moći prići.

– Dobro, evo idem. Ali čuješ da nam neće ništa, samo pričaju o nama. Možda stvarno nismo u opasnosti. Možda stvarno postoji bolji život za nas pse. 

– Čuo si da pričaju o nekim domovima i ljudima koji pse smatraju članovima obitelji i maze ih i paze i šetaju i vole, dodaje Čoko. Možda bi i nas trojica mogli to imati, šta mislite? 

– Možda, ali to znači da bismo se trebali opustiti i početi vjerovati ovim ljudima. A kad pomislim na to, odmah se sjetim onog što smo mu isto vjerovali, a onda nas je odvojio od mame i strpao u onu limenu kutiju s vodom. Taj strah ne znam kako ću zaboraviti. Sve mi se čini da će me opet neko onako zgrabiti i ugurati u nešto.

– Znam, Loko, strah je i mene, ali nećemo puno imati ako nastavimo ovako da se krijemo od svih. A evo vidiš kako se ponašaju prema svima i prema nama i stvarno se čini da su dobronamjerni i da nas vole. Možda se ipak isplati da rizikujemo?

– Možda… sačekaj još par dana da vidimo je li ovo sve stvarno. Pa ćemo se dogovoriti kako ćemo i šta dalje. Možda se stvarno ispostavi da smo na sigurnom.

I tako su Čoko, Moko i Loko, tri brata, tri štenca od nepuna 4 mjeseca, nastavila da se štite naslanjajući se jedan na drugog. A ljudi koji brinu o njima i koji daju svu svoju ljubav i znanje da ih oslobode straha se nadaju kako će ta ljubav uskoro nadvladati strah i muku koju su doživjeli na samom početku svog života. Jer ova trojica zaslužuju svu ljubav i najbolje ljude koji će ih voljeti. 

Kao i svi psi na svijetu, uostalom.