Loading

Vjerujem u male korake jer – svi #malikoraci postanu veliki ako su stalni i u množini

Autor: Hana Kazazović

– “Kako ćeš znati da li je nešto što radiš dobro ili loše?”

– ”Jednostavno – samo zamisli da svi ljudi na ovom svijetu rade to isto i ako ti se čini da je takav svijet dobar ili bolji od ovog sad – onda je to dobro. A ako ti se čini da bi tako nastao haos, onda je loše”.

Zamisli da svi ljudi na svijetu na šalterima i u redovima idu preko reda – jer im se može i jer misle da je to njihovo pravo. I ne, nemojte mi reći da ovo ne morate zamišljati, da to živimo jer uvijek ima onih koji strpljivo čekaju svoj red, čak i na Balkanu.

Zamislite da svi voze preko ograničenja ili pretiču na punoj liniji. Kakvo bi to ludilo bilo. Ili da svi puštaju da im zvoni mobitel u pozorištu ili glasno komentarišu film u kinu.

Ili meni omiljeno – zamislite da svi bacaju smeće kroz prozor. Svi, a ne samo lijene komšije u soliterima kojima je iz nekog razloga lakše frljnuti kesu kroz prozor nego je ponijeti do kante usput kad negdje krenu. Ja u ovakvim situacijama volim zamišljati da tada svi prijave takve komšije inspekciji, jer mi jedino ta varijanta djeluje kao dobro kolektivno ponašanje, ali dobro, to sam samo ja.

Htjela sam samo reći da neke stvari ne djeluju bitne ili velike kad ih posmatramo izolovano, ali je vrlo lako svaki taj mali korak pogledati u množini i dobiti drugačiju sliku.

Svaki mali korak je veliki kad je u množini, a od nečeg se mora krenuti.

Nije slučajno nekad davno nastala ona izreka “Zrno po zrno pogača, kamen po kamen palača”.

Ili ono što meni uvijek najviše smeta: otpadak po otpadak – zagađena rijeka ili planeta.

Moj tata je specijalista za smeće. Ja ga tako zovem jer od kako znam za njega on vodi računa o tome kako baca smeće. Razdvaja ga, slaže manje u veće, organsko sa organskim i jedna od stvari zbog kojih jako žalim je ta što nema priliku da to svoje smeće i reciklira. Jer to je tako dobar osjećaj, nisam ni znala dok nisam vidjela sve one kontejnere po Americi u koje ljudi stvarno odvojeno bacaju plastiku i papir.

I ne, nemojte mi sad kvariti ugođaj i reći mi da to poslije sve istresu negdje zajedno, molim vas! Pustite me da vjerujem da ta plastika završi sa plastikom i da papir stvarno postane neka nova knjiga od recikliranog papira.

Jer, životinje koje se dave u oceanima zato što se nagutaju smeća ili se zapetljaju u njega mi svaki put kidaju srce na komade. Gledam ih i pitam se kako smo k’o fol razumna bića a istovremeno takvi glupaci i bahati idioti.

Slika preuzeta sa
Niko ne bi smio imati ovakvu ogrlicu :(

I zbog svega ovog mi je osmijeh otplesao krug oko glave kad sam vidjela vijest da jedna kompanija pokreće mali korak u zaštiti životne okoline. m:tel pokreće akciju „Čista ladica, čista priroda“, a cilj je skupljanje starih elektronskih uređaja – telefona, koje možete odnijeti kod njih. Kao poklon ćete dobiti kesicu sa sjemenom ruzmarina, bosiljka ili origana što je opet simbolično i ima smisla u ovom kontekstu. A takođe možete ostvariti popust pri kupovini uređaja Aclatel Idol 4. Više informacija o cijeloj akciji možete pronaći ovdje.

Ono što je važno jeste da će oni te stare telefone onda dalje otpremiti u kompaniju koja je se bavi propisnim uništavanjem i recikliranjem takvih stvari.

Jer, nije rješenje da svako od nas svoj stari telefon baci u kantu sa svim ostalim smećem. U njima su i baterije koje na toploti mogu eksplodirati, u njima je i plastika koja će se raspasti 2436. godine i da, to je važno iako niko od nas vjerovatno neće tad biti tu. Osim ako ne vjerujete u reinkarnaciju :) Zamislite samo da ćete možda u nekom sljedećem životu biti tuljan koji će progutati tu plastiku i dobiti zapetljaj crijeva i sve će vam izgledati drugačije.

Poenta je da su mali koraci važni. Zrno po zrno – pogača. Telefon po telefon odložen na pravi način – šansa za čistu planetu. A znate da je na svijetu još 2014. godine u upotrebi bilo više telefona nego ljudi – više od 7 milijardi. I u tekstu Billions of Cellphones Polluting the World napisanom 2013. godine piše da će 2016. članice EU morati skupiti 45 tona elektronskog otpada.

Slika izvor
Brdo telefona :(

Zamislite 45 tona elektronskog otpada negdje na smetljištu. Brdo. A ne trebam napomenuti da se recikliranjem materijali mogu ponovo upotrijebiti i da je lakše i jeftinije koristiti reciklirani metal nego ga vaditi iz utrobe zemlje.

Zato su važne ovakve akcije i važno je da ih pokreću kompanije i da tako utiču na svijest potrošača i da stvaraju ljude kojima će biti važno da rade prave stvari, čak i kad im to izgleda samo kao mala sitnica.

Jer svaki korak je važan, a ja u našoj zemlji ne znam za puno ovakvih koraka. Tačnije, ja lično ne znam ni za jedan jer mi je možda promakao, a vi ako znate pišite mi u komentarima da i to pohvalimo. Jer ja navijam da i ostale kompanije slijede ovaj primjer i pokrenu slične akcije. Navijam za plastične boce i kese, to mi je velika muka. Ne samo meni nego i rijekama, životinjama i zemlji oko nas.

Zato, ako imate stare, neupotrebljive telefonske uređaje – pravac najbliža poslovnica m:tela. Ja znam da ja hoću jer nikad ne bacam takve stvari nego ih čuvam (ako već ne vrijede ništa da se mogu nekome pokloniti). Čuvam jer mi je oduvijek bilo nezgodno i neprijatno da ih bacim u kantu, prosto mi to nije bilo mjesto za njih.

A kad mi naraste bosiljak, ako ga moji mačori ne obrste, pravim čorbu od paradajza sa bosiljkom, pa ko bude blizu slobodno neka navrati – javiću na Twitteru kad bude gotova ;)

P.S: I da, ovaj tekst će ići pod tagom #malikoraci jer želim da širim informacije o svim malim koracima koji će nekad da postanu veliki. Jer svi mali koraci to postanu, samo ako su uporni i ako su u množini. Jer – ja vjerujem u snagu malih koraka i znam da ima još puno vas koji dijelite tu vjeru i koji ih pravite svaki dan :)


15 comments

  1. Prije nekoliko godina sam učestvovala na projektu o reciklaži gdje smo učili o razlaganju smeća, a onda smo posjetili izložbu gdje su nam predstavljeni proizvodi koji su nastali od tog razlaganja. I danas imam olovku koja je proizvod tog smeća i diplomu/zahvalnicu koja je odštampana, a nastala je od tog smeća. Sve se može kad se hoće i ne, ne istresaju svo smeće zajedno kako to mnogi misle, :) jer to su fabrike koje zapošljavaju ljude i služe zajendici . Kod nas je situacija drugačija. :/ Kod nas trebaju mnoge stvari krenuti iz početka da bi smo dosegli nivo kulture i poštovanja prema okolini. Šteta je što se ne možemo restartovati! :/

  2. Prije nego su se pocele vrecice naplacivati u supermarketima, ja sma nosila svoj ceger i tako jednom sjela i izracunala da sam dnevno odbijala po 2-3 vrecice minimalno (nekad i vise) i dosla do razunice da sam “spasila” oko 1000 vrecica za godinu dana. Mali koraci bas postanu veliki, tokom vremena i kada bi svako krneuo od sebe, mogli bismo puno napraviti!

    1. Upravo to. I super si primjer navela. Ja odavno koristim ceker i muža sam čak navikla i zamisli, neki mu se smiju i kažu mu “Mogao si i suknjicu obući”. Eto na kakvom nivou su razmišljanja kod nas :/

  3. “Gledam ih i pitam se kako smo k’o fol razumna bića a istovremeno takvi glupaci i bahati idioti.” – baš smo čudaci… ali ja se nadam da ćemo se na vrijeme opametiti :)

  4. U svemu u zivotu treba krenuti od malih koraka, biti strpljiv i uporan. Steta sto mnogi ljudi to ne zele, vec odmah “na veliko ili nikako”, pa zavrse sa tim “nikako”.

  5. Molim te, nemoj nikada prestati da pišeš. I molim te, napiši knjigu! :)
    Uživam u tvojim tekstovima i u tvom smislu za humor. Putopisi iz SAD su odlični, kratko i sažeto a prepuno nekih interesantnih informacija. Zaista sam uživala čitajući…Puno pozdrava iz Novog Sada!

  6. Moja knjižničarka u školi pravi čuda od svih tih recikliranih materijala s djecom i baš nas je sve zarazila. https://www.youtube.com/watch?v=f0o7FpD-d8g

    S plastičnim bocama u Hrvatskoj nemamo problema, ali sada mi nije niti mrsko svaki dan odvojiti čep i kad se sjetim odnijeti ih u školu. Nama u manjim selima je bilo i to razvrstavanje otpada neobično u početku kada mo dobili tri kante, ali sada gledam svoje ukućane i susjede i svi oni lijepo razvrstavaju optad. Sve je to stvar navike i dobro kažeš da sve kreće od malih koraka.

    1. Ovo što ona radi je super, svaka čast!
      I da, kod vas je riješen problem plastičnih boca i na tome se najbolje vidi kako se sve u suštini može riješiti, samo treba krenuti od nečega.

Leave a Reply

X