Da li biste voljeli živjeti u gradu u kojem se većinom hoda i u kojem se malo voze automobili?

2
1191

Autorica: Hana Kazazović

Čitala sam nedavno o gradu u Španiji u kojem su u velikom dijelu grada izbacili automobilski saobraćaj i tako grad potpuno preporodili. Gradonačelnik koji je to napravio je na toj poziciji od 1999. godine i imao je petlju za takav potez. U ovih dvadesetak godina je to ovom gradu donijelo promjenu u načinu funkcionisanja, ali i dovelo mnoge nove, mlađe stanovnike koji ga biraju zbog toga što ne moraju strahovati za djecu i zato što je u njemu ugodnije i ljepše živjeti.

Ako vas više zanima priča o ovom gradu, preporučujem tekst na DW – ‘For me, this is paradise’: life in the Spanish city that banned cars

Ono što je meni posebno zanimljivo u njemu jeste mapa koja prikazuje udaljenosti u gradu sa naznačenim vremenom koje vam treba da negdje stignete pješke.

Zašto je mapa sa udaljenostima meni jako zanimljiva?

Zato što pomoću nje možemo vidjeti koliko u stvari vremena treba da stignemo do određene tačke. I ne znam da li znate, ali svi mi uglavnom imamo jednu takvu mapu sa sobom uvijek – Google Maps. Kad krenete bilo gdje, možete ukucati u njega da vidite koliko vam vremena treba pješke do te lokacije.

Ja tako funkcionišem odavno. Ne konkretno u Zenici, jer u mom gradu napamet znam koliko mi je šta udaljeno, i u kilometrima i u minutama, nego kad odem na primjer u Sarajevo – sve što je do 3 – 4 km ja obavezno pređem pješke.

I hodam stalno, ne koristim nikakve prevoze skoro nikad. Ne samo zato što nemam automobil, nego zato što je hodanje fizička aktivnost koju volim i koja je važna za zdravlje. I kad god krenem na primjer do mojih, na drugi kraj grada, prepješačim 3 km u jednom pravcu i 3 km u drugom. To traje nekih pola sata do 45 minuta u jednom smijeru. Evo mapa kuda idem, sa Google Maps izmjerena.

Međutim, kad kažeš ljudima da hodaš, da ne ideš taksijem, da voliš pješačiti, gledaju te kao da si pao s Marsa. Ili misle “Ma da, ti pričaš tako zato što nemaš automobil”. Jer danas je mjerilo svega to da li imaš automobil i kakav.

Da, pješaci su danas manjina, bar na ovim prostorima

Ja sam odrasla u porodici u kojoj je tata na posao u 90% slučajeva išao pješke, iako je sve te godine dok je radio imao automobil. Išao je pješke jer ga je nerviralo da traži parking. Išao je pješke jer je primijetio, kad god bi išao autom neko vrijeme, da se debljao. Jer tih 4-5 km svaki dan itekako znači organizmu za zdravlje i za održavanje težine.

Evo ispod mapa kuda je on svaki dan hodao, a ucrtala sam najkraću rutu. Češće je birao dalju varijantu, kroz grad, a to je nekih 1 km dalje u oba pravca.

Mama i tata imaju zajedno 141 godinu. I danas svaki dan hodaju, iako imaju auto. Na pijacu idu pješke i to najdaljom rutom da bi prohodali. I ne samo zato što je skoro nemoguće naći parking u gradu. Godinama to rade i jako im je teško padala ona izolacija jer su navikli da se kreću. Dnevno pređu najmanje 5 km. Kad ja hodam s njima, spadnem s nogu a onda pogledam njih i vidim da se nisu ni umorili.

I najvažnije od svega – zdravi su skroz za svoje godine. Nemaju neke bolesti i piju vrlo malo lijekova. Sigurna sam da u tome veliku ulogu igra ovakav način života.

Na posao autom pa onda termin za teretanu ili fudbal

Znam da se vrijeme u kojem živimo promijenilo i da se sve ubrzalo, ali i dalje odbijam prihvatiti da je nemoguće odvojiti 30 minuta za odlazak na posao pješke. Posebno što vrlo često autom treba isto toliko, bar u mom gradu u kojem je takva gužva s automobilima da ja vrlo često hodam pored kolone i stignem od jedne do druge tačke prije nego neko ko se pored mene vozi u autu.

I onda, mnogi takvi koji se voze i koji ne mogu ni zamisliti da pređu 100 metara pješke, idu u teretane ili na termine za neki sport – da bi se probali dovesti u red i da bi eventualno održali zdravlje. Nisam neki stručnjak, ali evo neka se jave oni koji jesu i neka mi kažu – da li je zdravije hodati svaki dan 30 minuta ili otići u teretanu 2 puta sedmično ili jednom na sport?

Postali smo tako pretili i lijeni i nije slučajno veliki broj bolesti danas kod mnogih povezan s debljinom. Međutim, redovno je zaustavljanje pored trafike ili bankomata ili piljare ili bilo čega “samo na 5 minuta” jer se sve mora obaviti iz auta i nemoj slučajno da prohodam nekud.

Parking kao ključni problem grada

Zenica je grad koji već dugo muku muči s parkingom. Javne površine su uglavnom zauzete i naplaćuje se parkiranje. Imamo onaj veliki pored Shopping centra na Kamberoviću koji se ne plaća i stalno je gužva jer mnogi tu parkiraju kad idu obaviti bilo šta u gradu.

Problem parkiranja je dostigao takav nivo da vrlo rijetko možete hodati trotoarom, jer su svi zauzeti. Postoje naselja poput Mokušnica u kojima je nemoguće naći mjesto čak i stanarima, a otići kod nekog u goste s autom – nema šanse. Ne znam kako majke ili osobe u kolicima gore opstaju.

Kad sam rekla da su pješaci manjina, upravo sam mislila i na to kretanje po trotoaru. Više puta mi se desilo da hodam trotoarom i da me lik u autu slijedi i vozi iza mene, i onda mu vidiš na faci da je nervozan jer bi on da stane ili da prođe a ja sam prespora.

Da naučimo letjeti, možda je to rješenje?

Imam slučaj kod zgrade u kojoj živim gdje je blagi haos kad je u pitanju parkiranje. Dvije zgrade su tu na jednom mjestu sa po 35 stanova. Iza imamo 20-ak garaža, a ispred su mjesta za možda isto toliko automobila. I onda su tu – kladionica, kafana, velika Bingo samoposluga, pošta i piljara, a sad se uskoro otvara i pekara.

Zgrade su useljene 1976. godine, u vrijeme kad nije bilo ovoliko automobila u gradu. Međutim, danas ih ima puno i realno, parkinga nema ni za stanare dovoljno. Kad krenem u prodavnicu često moram uvući stomak da prođem između 2 automobila, posebno kad je dostava robe u Bingo. Ili izaći na cestu koja je prilično prometna jer dalje vodi prema Vitezu. A samo se nadam da nam nikad neće zatrebati vatrogasci ili hitna pomoć.

Da li ste ikad razmišljali o tome kako bi bilo da više hodate i manje koristite automobile?

Da se vratim na onaj primjer iz Španije, a znam da je i u Ljubljani u jezgri grada zabranjen saobraćaj. Kako biste reagovali da se u vašem gradu predlože izmjene takvog tipa – da se povećaju pješačke zone i da se automobili koriste samo za veće udaljenosti? A da se naravno omogući javni prevoz koji bi nadomjestio nužne potrebe.

Smijem se kladiti da bi onaj ko bi tako nešto predložio u našim gradovima bio linčovan. Jer kako Balkancu ukinuti mogućnost da na kafu ili u kladionicu ide autom? Čak i kad bi to omogućilo da grad i njegovi stanovnici prodišu i da žive kvalitetnijim životom.

Ali – nismo mi napravljeni za mirovanje i sjedenje. Ili za one električne trotinete, “crnogorska prevozna sredstva – stojiš a ideš”. Tako ih ja zovem i da se ne naljute Crnogorci, znate vi da vas volim, samo mi je to prvo palo na pamet kad sam ih vidjela.

Probajte, hodajte radi sebe. Ili vozite bicikl, ako imate hrabrosti jer ja s ovakvim vozačima i ovakvom neuređenošću biciklističkih staza nemam. Nemojte sebi dozvoliti da srastete s tim automobilom i da sebe ne možete zamisliti bez njega ni u kojoj varijanti, ni na kojoj udaljenosti.

Znam da bi nam svima tako bilo bolje. Samo kad bismo sebi dopustili da i pomislimo na razmišljanje o drugačijim perspektivama.

I da odgovorim na pitanje iz naslova – da, ja bih lično jako voljela živjeti u takvom gradu. 



2 COMMENTS

  1. Sećam se tvoje inicijative #HodajSaMnom koju smo podržali pre nekoliko godina. Živim u gradu koji je narastao do pola miliona stanovnika sa dnevnim migracijama iz prigradskih naselja zbog posla. Svi oblici saobraćaja su opterećeni, špic je užasan, a slobodno parking mesto – misaona imenica.
    I ja sam bila školski primer „kancelarijskog posla“, za volanom ili računarom – sedim. Kičmu i leđa spašava jutarnja joga, od kuće. Nemam vremena za vežbanje u teretani, trčim jedino za decom u prirodi.
    Od pre mesec dana promenom radnog mesta sam dobila na poklon bicikl, tako rešivši pitanje prevoza. S obzirom na pandemiju i zabranu okupljanja, ovo me spašava zadržavanja na udaljenosti manjoj od propisane. Sa druge strane, imam ozbiljan kardio trening dva puta dnevno po 20 minuta.
    Što se pešačenja tiče, imamo blizinu Fruške gore koja nam prija za šetnje, jer je daleko čistiji vazduh.
    Na kraju sam se raspisala i previše, ali zaista mislim da bih mogla živeti u takvom gradu, kao što je ovaj tvoj predlog iz Španije.

    • Jao da, sjećam se i ja. Povremeno i sad na Instagramu iskoristim taj hashtag :D
      I zavidim na Fruškoj gori, zaista je divna za pobjeći iz grada. A ja sam nekako lijena za jogu. Koristim steper kod kuće, pola sata do 45 dnevno odstepam kad ne idem napolje. To mi je jedino za sada. Planiram nekad nabaviti i traku, meni za hodanje, ne mislim trčati :D Pa bar da i tako mogu neke dužine prelaziti, jer je važno. Ili da preselim u Španiju, što mi ne bi uopšte bilo mrsko, da budem iskrena :)

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.